komentariše: Isidora Đolović
Nedeljni ciklus
kostimiranih drama se nastavlja. Nakon skoro pa maratonskog recenziranja
fantastičnih, ali, nažalost još uvek prilično potcenjenih „The Borgias“,
vraćamo se zanimljivim ostvarenjima iz istog žanra. Iz opravdanih razloga, koji
se mogu podvesti pod „nedostatak vremena usled ispitnog roka i posla“, do zime
se neću hvatati u koštac sa serijama iz više sezona, što ne znači da spisak
ideja nije podugačak. Do tada, na svu sreću, postoji sasvim dovoljno
mini-serija koje su približno interesantne i vredne pažnje, ako već ne baš
savršene. O jednoj takvoj biće reči u naredna tri „dramska vikenda“.
„Kamelot“ je imao kratak, a kada uzmemo u obzir očigledne ambicije i
široki zamah sa kojima se pristupilo realizaciji teme, sramotno kratak život -
svega jednu sezonu. Nastaje između dva znatno popularnija i uspešnija projekta
Majkla Hirsta (Michael Hirst), serija „Tjudorovi“ i „Vikinzi“, pri čemu je u
svakom pogledu zaista u pitanju neka vrsta prelaza sa jednog načina obrade
priče na drugi. Od prve serije zadržana je sklonost ka naturalizmu, često ničim
izazvanom- ni opravdanom eksplicitnošću scena, dok mračniji tonovi i
redefinisanje istorijsko-mitske, pa i folklorne potke, nagoveštavaju buduću
obradu priče o avanturama Ragnara Lotbroka. Imao je gotovo idealnu glumačku
podelu, mesto odigravanja radnje istovremeno je divlje i bajkovito, a
arturijanska legenda kao osnova uvek je, uprkos brojnim različitim
interpretacijama, zahvalna i inspirativna za nova uobličavanja. Šta je uspešno
izvedeno, a gde je krenulo loše i zbog čega nije zaživela, pokušaću da
razmotrim, a usput možda nekoga i zainteresujem da (iznova) baci pogled.