piše:
Isidora Đolović
Možda
će neke druge velike priče obeležiti doba u kome živimo, ali totalitarizam i
njegova brojna lica svakako su to učinili veku za nama. Dok se o nacizmu
otvoreno i često pisalo, staljinistički logori i njihove manje replike (poput
ovdašnjeg Golog otoka) veoma dugo su predstavljali tabu-temu. Našem čitalaštvu
su njihova vrata odškrinuli kontroverzna Kišova zbirka „Grobnica za Borisa
Davidoviča“ i prevodi Nobelovca Aleksandra Solženjicina (prvenstveno „Jedan dan
Ivana Denisoviča“ i „Arhipelag Gulag“), a danas se o tim strašnim primerima represije
već znatno slobodnije govori. Iz ugla jednog od najinteresantnijih savremenih
ruskih autora, uvek dragog gosta Beograda i sve popularnije pojave u svetu
književnosti, Zahara Prilepina, svi
ti zatvoreni, još uvek nedovoljno ispitani svetovi dobijaju novu stravično-potresnu
dimenziju. Izuzetno dobre reakcije na roman ”Obitelj” (2014, kod nas preveo i objavio Samizdat B92), uz brojne nagrade, govore u prilog oceni kritike
kako je reč o njegovom do sada najambicioznijem i najboljem delu.
Reputacija
Zahara Prilepina više je nego zanimljiva, pa s pravom važi za najveću rusku
književnu atrakciju. On je izuzetno angažovan na više planova: politički
aktivan (član Nacional-boljševičke partije), televizijski i radijski voditelj,
pank-muzičar, urednik časopisa, književnik uvršten u univerzitetski program
lektire, publicista i ratni veteran (učesnik sukoba u Čečeniji). Ponosan na
svoje poreklo, bivši fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, diplomac
filologije, otac četvoro dece i potpisnik najprodavanijih knjiga u Rusiji tokom
poslednjih petnaest godina – sve to, ali i mnogo više je ovaj čovek impresivne
biografije. Sem toga, polazi mu za rukom da bude istovremeno subverzivan i
uticajan glas intelektualne javnosti, što nije mala stvar, naročito u današnjem
prevrtljivom vremenu. Njegova ličnost, dakle, služi kao sasvim dovoljna početna
motivacija za upoznavanje sa stvaralaštvom, s tim što, za razliku od
mnogih kolega, vrlo brzo dokazuje kako ni
u jednom slučaju nema preterivanja.
Knjiga
o kojoj je reč privukla je od početka veliku pažnju, kod nas možda najpre
neobičnim naslovom, pa su mnogi “veliki srboljubi” negodujući pitali zašto
prevod nije “Porodica” umesto tog, sada mrskog hrvatskosrpskog rešenja?
Međutim, njegovu opravdanost u prvom redu pokazuje kontekst zbivanja, pri čemu slovenski arhaizam obitelj označava (nekadašnje)
manastirsko brastvo, teritoriju i sve pripadajuće joj objekte. Uvod i epilog, oblikovani u sećanje pripovedačkog glasa na
pradedinu iskustvenu priču i potragu za svedočanstvima kao materijalom za oživljavanje njenih
učesnika, čine metanarativni okvir kome je pridružen dodatak u vidu “Dnevnika
Galine Kučerenko”. Zahvaljujući ovakvoj početnoj motivaciji, razvija se povest
iz istorije soloveckog arhipelaga u Belom moru, na samom severu Rusije. Nekadašnje
manastirsko bratstvo (dakle, obitelj),
1929. godine je prvi u nizu buduće mreže kažnjeničkih zatvora (poznatije kao
Arhipelag GULAG) – Solovecki logor specijalne/osobite namene (SLON).
Solovke
obuhvataju zatvorenu, razgranatu zajednicu kažnjenika: od revolucionara,
pesnika, sveštenika, do sitnih prestupnika, dezertera i ubica. Među njima je uspostavljena jasna hijerarhija, u okviru koje se radi, potkazuje, međusobno sukobljava, ali
i solidariše, podržava. Surovi svet, prisno oslikan, kao prvi zahtev za
pridošlice postavlja neophodnost snalaženja, brzo usvajanje veštine opstanka.
Logorašima su omogućeni različiti sadržaji za „prevaspitavanje“, od pozorišta i
hora do sportskih nadmetanja (naravno, pod uslovom da se preživi sve prethodeće!),
duvačkog orkestra, biblioteke, tu je čak i baraka Mezernickog – zvana
„solovecka Atina“ - u kojoj se okupljaju da diskutuju. Sve skupa predstavlja uobličenje zamisli upravnika
Ejhmanisa, svojevrsne države u malom:
Kod
nas ovde postoje svoje klase, svoja klasna mržnja, pa čak i posebno uređenje –
mislim, srodno ratnom komunizmu. Piramida – na vrhu smo mi, čekisti. Zatim
kaeri. Zatim bivši sveštenici, popovi i monasi. Na samom dnu je kriminalni
element – osnovna radnička snaga. To je naš proletarijat. Istina, deklasiran i
demoralisan, ali dužni smo da ga prevaspitamo i podignemo na vrh.
U
pravom solženjicinovskom ambijentu, oplemenjenom prepoznatljivim ruskim stilom,
pred nama se otvara galerija likova kao kod Dostojevskog, pripadnika dvanaeste čete.
Glavni junak, Artjom Gorjainov,
praćen je pripovedačkim glasom spolja, ali nedvosmisleno uvek u fokusu. O njemu
otkrivamo pomalo i postepeno, npr. tek na četvrtini romana saznaćemo da je tu
zbog oceubistva. Znamo i da je bio premlad za učešće u ratu, da ima majku koja
mu šalje pakete i koju mnogo voli, a u prestonici je bio sitni mangup, kratko
trenirao boks i relativno je načitan. Za
to vreme dobijamo, iz njegovog doživljaja, prilično precizne i razvijene portrete
ostalih, a oni su: poeta i potkazivač Afanasjev, srdačni i iskusni Vasilij
Petrovič, uvek raspevani Mojsej Solomonovič, komandiri Kučerava, Krapin,
Bircev; Čečeni, Kinezi, grupica kriminalaca (predvođeni Škrgom i Ćagom),
sveštenici Teofan i otac Jovan, jurodivi „Filipčić“, sasvim mladi, školovani
Petrograđanin Mitja; trener Boris Lukjanovič, asocijalni naučnik Osip;
naposletku, uglađeni načelnik logora Fjodor Ivanovič Ejhmanis i njegova
ljubavnica, islednica Galina „Galja“
Kučerenko.
Slično
Solženjicinovom Ivanu Denisoviču, “Tjomka” postaje naš vodič kroz ovaj neobični
svet, u toku tipičnog “radnog” dana sa svim teškim, komičnim, apsurdnim ili
izuzetno znakovitim epizodama (poput one sa balvanima ili boravka u lazaretu
nakon tuče). Pošto ga nakon jednog
incidenta zavrbuju za spartakijadu,
zbog nagoveštene prošlosti izdržljivog fizičkog rada, dogodiće mu se prvi u
nizu “prelet” iz dvanaeste u drugu četu. Ubrzo će ga Ejhmanis primetiti i
odabrati za člana grupe kopača (među kojima je i pripovedačev pradeda, seljanin
Zahar) na ostrvu Velika Muksolma, a u cilju potrage za manastirskim blagom. U
pitanju je načelnikova dugogodišnja opsesija, u koju ulaže sva sredstva, a
zahvaljujući kojoj se Artjom približava paru
Galina – Ejhmanis, kao marioneta smeštena između njihovih volja i
različitih vrsta privlačnosti, stupivši tako na put nepovratnih, sudbinskih
preokreta. Paralelno sa razvijanjem tajne veze između njega i Galje, odvija se
složeno klupko odnosa, zavera, tajni ostrvskog zatvora čiji je svaki kutak
ispunjen teretom krvave prošlosti.
Mislim
da je ovde kod vas država u državi –
rekao je Artjom. – Svoji posedi, svoja
tvrđava. Svoje palate, svoji monasi. Svoja armija, svoj novac. Svoje novine,
svoj časopis. Svoja proizvodnja. Svoji frizeri i hetere. Svoji dželati.(...)
Svoja pozorišta, službenici i, najzad, zatvorenici...Prilikom ulaska, čuo sam,
zatvorenicima viču: „Ovde vlast nije sovjetska, nego solovecka.“ To je istina. Ovde je zajednička religija –
sovjetska, ali su žrtvovanja – svoja. I na svemu tome vi stvarate novog čoveka.
Ovo jeste civilizacija.
Artjom
često vodi unutrašnji dijalog sa sobom, pokušavajući da razgraniči šta mu se to
dešava. Njegov neuništivi vitalizam i lako obnovljiva samouverenost, pretvaraju
mučne, brutalne logorske epizode u autoironični, burleskni niz događaja. Takva je,
npr. scena u kojoj Artjom kupuje karamele, uživajući u prividnoj slobodi, a
onda ga pucanj iz obližnje tamnice podseti na to gde se nalazi i blizinu
streljanja, pa slatkiš poprima „ukus sapuna“. Kod svih, uvek je prisutno
snažno, opsedajuće sećanje na hranu sa slobode. Strah od buđenja usred noći u
cilju odvođenja na streljanje (zbog istinske ili nameštene krivice), pokreće
zapitanost da li je od toga možda gore dizanje iz kreveta radi zabavljanja
čekista neravnopravnim dvobojem sa bokserskim šampionom Odese? Prividno
uzdizanje na zatvorskoj lestvici brzo smenjuje poniženje, uz stalni rizik da se
ne zaigramo u alternativnom svetu zatvora. Artjoma upravo takvi trenuci
zaborava vode iz nevolje u nevolju.
(Vasilij, Artjomu) Svi smo postali gori, a jedino ti si ovde - postao bolji. U tebi je
bilo kuraži, ali nije bilo zlobe. Bio je smeh, ali nije bilo sarkazma. Bio je
um, ali bila je i priroda...I šta sad?
Vi
ste, Artjome, nekim čudom izbegli zajedničke radove. Već nekoliko nedelja
bavite se bogzna čime i prestali ste da razumevate vrlo proste stvari. Da vas
podsetim na njih? Mislite, ako vas više ne šalju na balvane, znači, niko ne
vuče trupce na sebi? Mislite, ako je vama dobro – svima ostalima je takođe
postalo malo lakše? Ovde ljudi U-MI-RU“ Svakoga dana neko umire! I to je način
života Soloveckog logora. Nije tragedija, nije drama, nije Sofokle, nije
Euripid – već način života. Svakidašnjica!
Istini
za volju, on je junak prema kome se kroz veći deo romana veoma teško postaviti,
pri čemu Prilepin zaista pokazuje svoje pripovedačko majstorstvo: vrlo
postepeno, korak po korak, otkrivajući sve skrivene nijanse u „Tjomkinom“ biću.
Koliko se teško i nerado suočava sa određenim delovima prošlosti, kao
prvenstvenim razlogom zbog koga je tu uopšte dospeo, toliko mu je svest
neprekidno ispunjena nedoumicama, nagađanjima, uzaludnim pokušajima da pronikne
u suštinu namera, prirode, ljudi i sveta u kome se našao. Prilike ga, kako
izgleda, seljakaju od uspeha do kraha, jer baš onda kad pomisli kako je
trijumfovao - ponovo završi na dnu, strahujući za goli život. Često dozvoljava
sebi da se zaigra, pa zaboravi na spoljni svet i vremensku ograničenost kazne,
bivajući grubo podsećan kako je logor nalik velikom, živom organizmu sa
sopstvenim zakonitostima i ritmom – čudovište koje „melje“ i baca svoje
zarobljenike na sve strane. U tom zatvorenom svetu, mada postoje mogućnosti i
primeri iskrenog zbližavanja, niko nikome zaista ne može, niti je preporučljivo
pokloniti poverenje. Promene statusa na društvenoj lestvici su česte, neočekivane
i ponekad zaista dramatične.
Artjom,
sa mladalačkom samouverenošću i elanom, pokušava da sačuva sebe u okolnostima
gde je ta namera čist apsurd. Usled tog napora, u njemu se stalno i mučno
sukobljavaju pitanja ispravnosti perspektive dželata i žrtava, odnosno toga ko
je zapravo u kojoj ulozi. Međusobne spletke i izdaje logoraša neretko
prevazilaze mučiteljske taktike nadzornika. Propaganda, opet, preterano i
shodno svojoj potrebi oblikuje viđenje gulaga sa strane. Čak ni ljubav prema
Galji ne donosi spokoj, usled čudne i
neponištive zbrke osećanja koja ona gaji prema Ejhmanisu.
Izuzev
Artjomovog unutrašnjeg života, uveliko se živopisno i bogato razvija slika
zatvoreničke zajednice, pravog odraza same Rusije, ali i sveta u međuratnom
razdoblju. Izgubljeni između nihilizma i istorije, nedovoljno poučeni lekcijama
iz prošlosti koje im svakodnevno niču ispred očiju – u vidu paviljona i
prostora u kojima borave, ovi ljudi se trude da, svako na svoj način, podnose
dodeljeni usud. Od pokušaja puča i bekstva, do samozavaravanja ili skretanja
gneva na susede iz ćelije, oni se različitim sredstvima bore za cilj, sa samo
jednom konstantnom mišlju – pobediti
vreme. U logoru, ono je takoreći poništeno, seže u beskraj i sačinjava
izvitoperenu koncepciju raja:
Svet
van granica soloveckih oblutaka nije mu poznat, a ako bi usnio slobodu, ličila
bi mu na jesenje ledeno more – sloboda nije imala granice niti sažaljenje, ona
je bila gola i prazna.
Vrhunski
primer karnevalizacije pružaju prizori zatvorenika u ćeliji, njihove gladne
halucinacije, pokajništvo i smrtni strah od zvuka medenice, kojim – kao na
lutriji – izvlače osuđene za stupanje pred streljački vod. Svođenje čoveka na
elementarno, čak animalno, donosi puno značenje detaljima poput odranog riđeg
čuperka kose sa Afanasjevljevog temena. Produhovljenost koju vladičica Jovan nalazi u Artjomu, još
nesvesnom da je poseduje, dokaz je da su njegovo prilagođavanje i detinja
neozbiljnost zapravo nepatvoreni impuls očuvanja čovečnosti u nemogućim
uslovima. I pored nedvosmislenih okrutnosti koju čuvari, ali i sami sapatnici ispoljavaju
jedni prema drugima, iz pojedinih zaista veličanstveno intoniranih, potresnih
odlomaka Jovanovog monologa, sevne neuništiva vera u suštinsku ljudskost:
Ali
treba voleti i njih.
- rekao je on i osmotrio sve koji su bili naokolo. - Da je snage. (...) Ali ne biju
svaki put! I ne udare jedared, ni drugi put, a desi se da izuste i ljudsku reč,
ne samo lavež ili riku! I ponovo privikneš da su ljudi dobri!
Mada
se nastoje postići raznovrsni oblici onečovečenja, ličnosti su ipak jasno
individualizovane. Prilepin gradi priču sa savršeno odmerenim i dobro
izbalansiranim humorom usred ozbiljnosti, što ublažava neporecivo surove teme,
čineći nam junake bližim, neposrednije shvaćenim. Isto važi za opise, gde
uprkos sivom, turobnom, jednoličnom ustrojstvu sveta logora, detalji i lepote
svakodnevnice uspevaju da se probiju i blesnu – bile to životinje, nebo,
drveće, sitne (a u datom kontekstu egzistencijalno važne) radosti i prividi
pobede nad represivnom svakodnevnicom. Kako stranice odmiču, primećujemo sve
snažnije vezivanje za priču i njenog protagonistu, a time nagli „udari“ u vidu podsećanja na prirodu
njegovog okruženja bivaju efektniji i ubedljiviji.
U
majskoj ili junskoj sumaglici solovecki manastir bi, kada mu se prilazi iz
daljine, mogao da podseća na krstionicu u kojoj kupaju novorođenče. U oktobru,
pod sivim, maglovitim nebom postaje nalik na čađavu kuhinjsku plotnu, zakrčenu
prljavom i crnom posudom – šta se kuva tamo, ko zna. Možda ljudetina.
Velika
vrednost leži u stilu, koji na najlepši mogući način baštini tradiciju i
produžava prepoznatljivu liniju ruske pripovedne proze. Savremeni klasik otuda nije samo i te kako moguć, bez preterivanja
izrečen opis ovog dela, već i jedini pošten sud. „Obitelj“ izvanredno vešto
postiže da iznese poruku, očara skladnošću izraza, ostavi utisak i podstakne na
razmišljanje. Bile to deskriptivne deonice, narativne epizode, odlomci
razgovora ili naprosto konstatacije o bučnim i „zlobnim“ galebovima koji nadleću
zatvorsko dvorište (čineći nezaobilazni deo slike!), postignuta je jedinstvena
namera da nas zainteresuju i vežu za predočeni svet. On je, s jedne strane,
mikrokosmos protagonista, a sa druge makroplan na kome se pokazuje sve ono što
karakteriše ljudsko društvo, oduvek i svuda. U Solovkama je sve to tek nešto
drastičnije postavljeno. U tonu celine, završetak takođe balansira na granici
između tragedije i (crne) lakrdije. Kao da nam poručuje: da, život je i surov i
divan, ljudi su i zverski i velikodušni, ništa nije jasno, strogo odredivo -
važan je sam ugao gledanja. I sve je, uključujući talenat Zahara Prilepina,
široko kao ruska teritorija, kao ruska duša.