piše: Isidora Đolović
Iza naslova “Ofelijina muza” krije se potresna i
inspirativna priča o ženi koja je u jednom periodu bila nadahnuće nekim od
najznačajnih slikara svih vremena, istovremeno pokušavajući da se izbori za
ličnu slobodu da stvara, ali i pronađe emotivnu stabilnost i sreću u nimalo
blagonaklonom, za siromašne žene naročito ograničavajućem, viktorijanskom
društvu. Elizabet Sidal ukrasila je svojim nesvakidašnjim likom platna mnogih
velikih umetnika, međutim, ova Muza čuvenog prerafaelitskog bratstva i sama je
bila nadarena umetnica, unapred osujećena polom i materijalnim statusom. Pored
njenog burnog odnosa sa suprugom, slavnim Danteom Gabrijelom Rosetijem, roman Rite Kameron veoma uspešno dočarava
atmosferu sumornog devetnaestovekovnog Londona, boemskih krugova i pitoresknih
seoskih imanja, skučenih ateljea; takođe, prenosi emocije, nedoumice i teške
unutrašnje bure ljudi koji su osećali, patili, sanjali i živeli intenzivno.
Naročito je ubedljivo predočena njihova podeljenost između nagona za slobodom i
konvencionalnih zahteva sredine.
Prevaljena je polovina XIX
veka (1850), viktorijanska era na vrhuncu, a evropsko društvo na raskršću
tradicionalnih i modernih uticaja. Elizabet
„Lizi“ Sidal, devetnaestogodišnja kći oštrača noževa - glave siromašne
građanske porodice, istovremeno je pravi primer podeljenosti svog doba i
istinski „retka ptica“ u okruženju kom (ne) pripada. Naime, pošto je nekada
dobrostojeća kuća Sidalovih spala na uzaludne nade u vraćanje dela poseda
(parnicama koje im oduzimaju i ono malo novca), najstarije devojke Lizi i
Lidija prinuđene su da zarađuju ne bi li se održala spoljašnja gospoština. Ali,
za razliku od znatno racionalnije Lidije, devojke bez mnogo snova, Lizi je nasledila
očevu prirodu koja prkosi svakidašnjem sivilu. Od malena oduševljena knjigama,
posebno viteškim pričama i poezijom, teško se miri sa poslom u radionici za
izradu damskih šeširića. Sem toga, Lizi je manirima, vaspitanjem i neobičnim,
upadljivim izgledom, drugačija od svojih koleginica, te htela-ne htela privlači
na sebe pažnju, zavist i govorkanja. Dok do kasnih sati, stešnjena u
zagušljivoj radionici, pod slabim osvetljenjem šije kapice za bogate dame, Lizi
mašta o bekstvu iz te ograničavajuće sredine i „vitezu“ koji bi je oslobodio -
jer, u pitanju su godine kada je društveni uspon još uvek poprilično zavisio od
dobro sklopljenog braka.
Dok se na veče svete
Agnese, evocirajući stihove istoimene pesme Džona Kitsa, vraćala kući, povorka
razigranih devojčica i jedan ispušteni cvet nateraće je da, po prvi put, oproba
sreću izgovaranjem molitve na mostu iznad reke, folklornim obredom prizivajući
od svetice lik suđenog čoveka. U odgovor, stvarnost joj šalje pijanog
napasnika, kome pažnju privlači usamljena devojka na ništa manje samotnom
mestu. Od njegovog nastraja spasiće je slučajni prolaznik, a već dovoljno
preplašena i postiđena Lizi beži, ni ne zahvalivši se, u želji da što pre
zaboravi incident.
"Regina Cordium"(1860), Rosetijevo viđenje Elizabet |
Međutim, njen
upečatljivi - mada tek na tren sagledani lik, ostaviće snažan utisak na
kavaljera. Produživši ka svom odredištu, mladi student Kraljevske akademije, Dante Gabrijel Roseti, podsvesno će
pronađeni ideal utkati u svoju, ubrzo razrađenu, zamisao novog likovnog pravca.
Jer, ni Roseti nije mnogo bolje integrisan u društvo, premda se kreće u
fimansijski znatno obezbeđenijim krugovima. Slikar i prevodilac soneta svog
imenjaka, Roseti se smelo suprotstavlja apsolutnoj dominaciji Rafaelovog
uticaja (koja seže do idolopoklonstva), čime ih na sveučilištu indoktriniraju.
Iako zbog toga u očima kolega deluje skandalozno i smešno, uspeva mu da okupi
grupicu istomišljenika i definiše nove postulate budućeg stvaralačkog
usmerenja. Zbog traženja uzora u srednjovekovnoj umetnosti, prihvataju ime društvo Prerafaelita, spremni da
uzdrmaju kulturnu javnost i ostave trag za mnoge naraštaje.
Prateći majku u
trgovinu, jedan od njih - Volter Deverel,
zapaziće za tezgom (gde ju je poslodavka, gospođa Tozer, na pritajeno
negodovanje i zavist ostalih postavila) savršenu Violu za svoju planiranu
vizuelizaciju scene iz Šekspirove „Bogojavljenske noći“. Visoka, blede kože i
zadivljujuće bakrene kose, Lizi Sidal otelotvoruje prerafaelitski ideal ženske
lepote. Na udruženu molbu Deverelove majke i preduzimljive Tozerove, gospođa
Sidal pristaje da joj kći postane slikarski model, iako to zanimanje malo
doprinosi javnom ugledu jedne devojke. Ipak, glad je jača od govorkanja - a za
Lizi, ona je više od materijalne nemaštine. Ulaskom u atelje i svakodnevnim
boravkom među ljudima poput Voltera i njegove sestre Meri, Lizin duh se uzdiže,
oslobađa, otkriva sopstvene potencijale, sputavane (do tada) nepotpunim
obrazovanjem i nedostatkom svesti o sopstvenoj jedinstvenoj lepoti. Društvo
umetnika i nagoveštaj uzbudljivog, boemskog života koji vode, kod Lizi izvodi
na videlo crtački i pesnički dar, ali i sve veću nemogućnost da se vrati starom
načinu života. To će se naročito potvrditi kada upozna Rosetija, od prvog
trenutka očaranog i potpuno sigurnog da je pronašao svoju „Beatriče“, onaj
nedostajući faktor da bi mu izraz i umetnička vizija zablistali u punoj meri.
u seriji "Desperate romantics" (o kojoj ćete čitati ovoga leta), igrali su ih Ejmi Menson i Ejdan Tarner |
Za oboje, ljubav koja
će se javiti je spas od dotadašnjih stega, početak složene priče o inspiraciji,
odnosu snažnih, kreativnih ličnosti i besmrtnoj odanosti koja prkosi svim
preprekama. Lizi i Dante protiv sebe imaju gotovo čitav svet (od njenih
roditelja, do njegove sestre, buduće slavne pesnikinje Kristine Roseti, preko ljubomore Deverela i, pre svega, uobičajenih
praznih džepova umetnika, te niza predrasuda koje okolina gaji), a kao jedinu
odbranu - uverenost u to da ih je sudbina namenila, zajedno, nečemu višem i
boljem.
Rita Kameron se sa
mnogo žara posvećuje, (u pravom smislu) SLIKANJU romansirane biografije jedne
od najčuvenijih „Muza“ u istoriji umetnosti, Elizabet Sidal. Svoj lik je
podarila Ofeliji, Beatriče i još mnogim mitskim, kraljevskim, vilinskim gospama
na platnima prerafaelita. Iako se najčešće i najduže zadržava u njenoj tački
gledišta, priča se uspešno seli i do svesti samih Rosetija, Deverela, Raskina i
ostalih članova grupe, uverljivo predočavajući duh epohe, obeležene prkosnim
vizionarstvom i sasvim ljudskim nesigurnostima onih koji su se nameračili da je
menjaju. Lizi i Dante su neka vrsta paralelnih „ogledala“, čiji je prvi susret
u neznanju opisan sudbinski, bajkovito, a česti motivi sna i sujeverja
nastaviće da podstiču utisak nesvakidašnjosti. Posebno su interesantno
predstavljeni formiranje i delatnost prerafaelitskog
bratstva, kao i celokupni društveno-istorijski kontekst. Veoma su dobri
opisi: Velike izložbe u organizaciji kraljice Viktorije i princa Alberta (mesto
održavanja je Kristal palas); umetničkih krugova sa specifičnim ponašanjem i
spontanošću stranom Lizi - sve je novo, neobično, opuštajuće; Dikensovih
negativnih kritika prerafaelita i, nasuprot tome, pokroviteljstva Džona
Raskina. Slika epohe je time živopisana, s pažnjom ravnomerno raspodeljenom na
centralnu priču (o umetničkom paru Roseti-Sidal) i sporednim zapletima.
"Ofelija"(1852) koja je inspirisala spot "Where the wild roses grow" Nika Kejva i Kajli Minog |
Upečatljiva je i epizoda
poziranja Džonu Mileju za čuvenu
sliku Ofelije, pri čemu je Elizabet zaista morala da, ponekad i satima, pluta u
kadi zagrevanoj petrolejkama. Navučena groznica, uz konstantnu psihičku agoniju
zbog nedefinisane veze sa Rosetijem, trajno će joj ugroziti zdravlje i oterati
u zavisnost od laudanuma. Lizi nije, naročito isprva, nikakva „ikona
feminizma“: kao i sve savremenice njenih godina, sanja o dobroj udaji, visokom
društvu i lepim haljinama, vožnji plaćenim kolima umesto javnim omnibusom. Kako
vreme bude prolazilo, njeni se vidici sve više otvaraju, kako za radosti
samospoznaje, tako i patnje, dileme, strahove nove vrste. Rosetijeva zamisao o
slobodnoj ljubavi, tom idealnom stvaralačkom podsticaju koji ne narušavaju
bračne obaveze i svakodnevna briga oko porodice, kosi se sa Lizinom opravdanom
nelagodom zbog položaja u očima sveta. On je, dakako, voli - međutim, nije
spreman da pomiri ideju sa zahtevima stvarnosti, a da ne žrtvuje barem jedno.
Romantičarima eksperiment, na kraju krajeva, nije uspeo (dokaz je Šelijev prvi
brak, ili veza između Bajrona i Kler Klermon), s kojim pravom sada očekivati
održivost nečega sličnog? Raskalašna Eni Miler se tu pojavljuje kao očigledna
suprotnost božanstvenoj dragoj.
Lizi postaje neka vrsta
zajedničkog simbola bratstva, mada bi je Roseti najradije zadržao isključivo za
sebe. Međutim, vremenom se sve više nameće pitanje ima li njegova Muza/Ofelija pravo na sopstveni izraz (otuda
i naslov romana), ili će sjaj velikog umetnika doveka pomračivati njen? Da li
je životna pratilja senka ili ravnopravni partner i po koju se cenu sve to
stiče? Primera radi, zbog krhkog zdravlja joj doktor čak savetuje da se okane
umetnosti, koja je ionako „više za gospodu“! Sopstveni slikarski i pesnički
poduhvati, dugogodišnja vanbračna zajednica, beznadežno strpljenje, sve više
ostavljaju traga na Elizabetinoj duši. Pa ipak, nema jednog krivca, a oboje su
na neki način žrtve. Odnos im se dodatno komplikuje nakon što ljubavnici
postanu profesionalni rivali, barem u Rosetijevoj svesti - ženu slikara počinje
da doživljava kao konkurenciju, dok mu je, istovremeno, razvoj njene samostalne
karijere odličan izgovor da odlaže brak, tu još veću prepreku!
"Beata Beatrix"(1870) Dantea Gabrijela Rosetija, posmrtni portret supruge Lizi |
Jedna od najboljih
strana veoma zanimljivo i solidno napisane knjige, jeste to što u komplikovanoj
vezi nikome ne „drži stranu“. Iako, bez sumnje, saosećamo sa Lizi i njenim
dvoumljenjima; iako se Roseti više puta površnom oku pokazuje kao sebični
umetnik fokusiran prevashodno na svoje stvaralaštvo, kome čak i ljubav,
zapravo, služi - uvid u njegovu stranu priče ipak otkriva postojanje, ništa
manje mučne, unutrašnje borbe. Možda nam, iz današnje perspektive, deluje
nepomirljivo i nedosledno što Elizabet, i pored neskrivene opijenosti svetom
slobodnih umetnika, uporno insistira na definisanju bračnog statusa. Valja
uzeti u obzir epohu, strogi viktorijanski moral i slabe šanse koje je mlada
žena lošeg imovinskog statusa imala da se otisne u nezavisnost, kamoli
stvaralačku. Otuda je njen položaj višestruko nepovoljan i vredan empatije.
Na ulicama engleske
prestonice, po ateljeima oblepljenim skicama ambiciozno zamišljenih dela, u
parkovima i na seoskim imanjima, izrasta dirljiva istorija jedne ljubavi,
inspiracije i nastanka legendarnih umetničkih blaga. Čitaoci će dobiti živi
uvid u značajan period, naučiti o njegovim protagonistima i bliže upoznati
izuzetnu, nežnu, darovitu ženu, koja je jedinstvenom harizmom nadahnula
predstavnike jedne od najznačajnijih slikarskih škola u istoriji.