недеља, 10. децембар 2017.

„Ana Karenjina – Sećanja Vronskog“ (2017)

komentariše: Isidora Đolović
režija: Karen Šahnazarov
scenario: Karen Šahnazarov, Jurij Potenko
uloge: Jelisaveta Bojarskaja, Maks Matvejev, Vitalij Kiščenko
pogledano: 15. XI u bioskopu “Tuckwood”
trajanje: 138 minuta
- prema romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja “Ana Karenjina i zbirci “Priče o Japanskom ratu” Vikentija Veresaeva.

Nije nimalo jednostavno na nov način ispričati staro, ali povremeno na takav izazov bude uspešno odgovoreno. Iako je Rajevski, istorijski prototip za lik grofa Vronskog, poginuo upravo u našim krajevima – gde se kod Tolstoja i zaputio na kraju romana, reditelj/koscenarista Šahnazarov odlučio je da mu pruži drugu šansu. Ona se sastoji upravo u prilici da (nam) ispripoveda svoju stranu događaja, iznese lični udeo u književnoj aferi milenijuma. I zaista, Anin ljubavnik je isto onako slab, kolebljiv, otužan, apsolutno mizeran u odnosu na svoju lepšu, jaču, tragičniju i toliko komplikovaniju polovinu – ali, osetićemo, do kraja, barem deo empatije. Jer, ovo je svojevrsna odbrana Aleksejeva – pred sudom vremena, ljubavi i, naravno, mladog (Serjože) Karenjina. Vronski tu uspeva da zasluži iskupljenje, za kojim decenijama traga kroz sve te mahnite, ruske i tuđe ratove, začikavajući sudbinu baš kao što je usred kartanja sa saborcima i dospeo na udar granate, pa u poljsku bolnicu.
Dakle, priča – onaj njen novi, dopisani deo – smeštena je u Mandžuriju 1904. godine, dok traje  rusko-japanski rat. Kadrovi besnih (i besmislenih) razaranja čine okvir filma i, koliko protivtežu, toliko i paralelu drugoj, nama znatno bolje poznatoj glavnoj priči – o ništa manje burnim unutrašnjim pustošenjima duša glavnih ličnosti. Ranjenog Vronskog donose u improvizovani stacionar, gde mu nogu (nasuprot dotadašnjim prizorima manje srećnih, kojima su obe amputirane) i život spašava mladi lekar, upravo proglašeni načelnik Sergej Karenjin. U njemu će već prosedi, ali još dobrodržeći plemić prepoznati Serjožu, osmogodišnjeg sina neprežaljene mu ljubavi, a i povratna reakcija je slična. Karenjin i Vronski trideset godina nose sećanje, gorčinu i tugu, uz neizvesna pitanja:”Zašto? I šta bi bilo da su stvari tekle malo drugačije? Ko je kriv?” Dok se ispoveda Sergeju i pomaže mu da, možda prvi put istinski, sagleda, upozna i razume ličnost svoje majke, Vronski i sam priziva duhove prošlosti. Simpatična kineska devojčica Čunšenj, sa kojom ranjenik takođe uspostavlja komunikaciju, ima ulogu još jednog posrednika prema pokajanju i ispravljanju greške.
Ukoliko steknete utisak ubrzanosti i “iscepkanosti” radnje, razlog je to što se ovaj film zapravo razvio u (prvobitno osmišljenu i od reditelja naručenu) seriju iz osam epizoda. Meni lično nije smetalo, jer su odabrani i adaptirani oni najvažniji momenti, poput: prvog susreta na stanici, čuvenog bala, svih ključnih dijaloga vođenih sa Aleksejem Karenjinom, scene na hipodromu (kada Ana otvoreno pokazuje svoju ljubav), posleporođajne groznice, odbojnosti prema kćeri i, verovatno najpotresnije (u romanu, kao i ovde), scene Aninog tajnog susreta sa Serjožom, na njegov rođendan.

Takođe, s obzirom da je reč o (selektivnim) sećanjima Vronskog, Kiti ćemo videti svega par puta, Ljevina nijednom, a Stiva Oblonski je šarmantan i neosenčen sopstvenim bračnim ogrešenjima. Sa druge strane, fokus je uspešno raspodeljen između aktera ljubavnog trougla, a  svako ponaosob dovoljno, precizno i knjizi verno profilisan. Bitna je i Serjožina perspektiva, u vidu sećanja na scene kojima je sam, tada još dečačić, nekoliko puta prisustvovao.
Deo radnje iz prošlosti (romana) obezbeđuje filmu asocijativnu bliskost i momentalno vezuje gledaoca putem poznatosti; odeljci koji se tiču trenutne pozicije Serjože i Vronskog, svi „upadi“ prizora kozaka, ranjenika, meteža i azijskih detalja, služe da izdvoje fokalizatora, tj. našeg pripovedača i obezbede mu autonomiju, a gledaočevo usredsređivanje na njegovu tačku gledišta. Ipak, čak i tada, zvezda tragedije ostaje Ana, dok su sva tri muškarca u njenoj senci. Od Serjože saznajemo kako su, nekoliko godina po majčinoj smrti, preminuli njegov otac i mala polusestra Anja. On sam prošao je kroz propali brak i, slično svom sagovorniku, čitav život nakon Ane sveo mu se, otprilike, na niz gubitaka i ničim ispunjivu prazninu. Namerno nedorečeni kraj filma mogao bi predstavljati novu nadu ili novo razaranje, ali bez sumnje u sebi sadrži pomirenost. Jer, cilj svake ispovesti i jeste, makar neznatno, rasterećenje.
Reč-dve o glumcima: Jelisaveta Bojarskaja kao Ana je fizički i ponašanjem, držanjem, savršen izbor. Ova glumica poseduje spoj dramatičnosti jedne Žilijet Binoš i glamura Vivijen Li (naročito u sceni kada Ana, prkosno, odevena u crvenu haljinu odlazi u operu, prvi put kao „raspuštenica“ na nišanu licemernog javnog mnjenja), uspevajući da prenese sva njena složena osećanja: od početne životne energije i ponosa, do kasnijeg očajanja i sloma. Jer, površnim tumačima uglavnom izmiče da ona nije samo preljubnica i nezadovoljna supruga, već (pre svega) majka i žena okovana ličnim i društvenim obzirima – no, to je već šira tema. Karenjin je, u interpretaciji Vitalija Kiščenka, takođe sjajna, hopkinsovski hladna figura „mehaničkog čoveka“ koji nastoji da sačuva reputaciju i emotivno manipuliše, ali i sam se „lomi“, pati. Sergej (Kiril Grebenščikov) i Vronski (Jurij Potenko) prikazani su jednako ubedljivo, kao ljudi čije sudbine bivaju zauvek određene odsustvom jedne neobične žene. Sporedne pojave Stive i glamurozne kneginjice Betsi Tverske unose dah nonšalancije i smanjuju napetost koja ispunjava zajedničke scene vodećeg „trojca“. 
Između Ane i Vronskog postoji uspešno predočena „klackalica“ odnosa, od ljubavi do mržnje, ali neodoljive i kobne, nedokučive privlačnosti. Nema patetike, a ipak su očigledne jake strasti. Anino držanje na balu, u famoznoj crnoj haljini, odaje ženu koja je istovremeno snažna i ranjiva, nije idealna lepotica – ali je posebna i fatalna (čemu odgovaraju sitno lice, crna kosa i svetle oči glavne glumice), samouverena i nezaboravna, a u sebi duboko nesigurna. Ovo je posebno  vidljivo dok vreme počinje da odmiče i priča se usložnjava, a situacija postaje neizdrživa, junacima apsolutno neprihvatljiva– izvodeći na videlo uvek drugi problem, za drugu ličnost.
Uvodna i završna scena u prvi plan stavljaju tri budistička kipa, koji simbolizuju stanje uoči i pre razaranja. Lajtmotivski su svako pojavljivanje kineske devojčice (čije ime znači „rođena u proleće“) i sentenca koju izgovara Vronski:„Ljudi se obično sećaju samo onoga što im odgovara“ (na šta će Sergej:“ Ispričajte mi, onda, vašu istoriju.“). Naposletku, istakla bih lepotu kostima (obratite pažnju na scenu Aninog oblačenja i zakopčavanja, zatezanja svih tih vezica na korsetu, navlačenja suknje i podsuknje), pogotovo ženskih, kao i verodostojnih lokacija snimanja – peterburških ili moskovskih ulica, kojima promiču poštanske kočije.
Smenjivanje sadašnjeg i prošlog, kadrova divljine bojišta i gradskih enterijera/eksterijera, (pripovedanog) sećanja i (doživljavane) aktuelnosti, odvijaju se u pravilnom ritmu, tako da nema monotonije, patetike, prenaglašenosti. Dva ipo sata proletela su gotovo neosetno! Ne samo da sam se vrlo živo podsetila romana, poželevši da ga ponovo, sa novom vrstom razumevanja i uvažavanja pročitam – nego sam osetila još dublje divljenje i svest o tome koliko je Ana kompleksan, veličanstven, tragičan lik. To je, rekla bih, uvek najbolji pokazatelj da je ekranizacija uspela. Jer, narodski rečeno – kakva Kira Najtli, kakvi bakrači! Marso i Garbo neka se, uz dužno poštovanje, sklone u stranu. Ako želite zaista dobru filmovanu verziju klasičnog ruskog romana, prepustite taj posao samo njima. Ovo je, naprosto, izvanredno ostvarenje na toliko nivoa: od vizuelne raskoši, glumačke uverljivosti i skoro idealnog kastinga, do dobro vođene dve uporedne priče, izbora najistaknutijih mesta u romanu i prelepog ruskog jezika.

Ocena: 9,80/10