Oslanjanje na književnu
tradiciju neminovna je, a mnogim savremenim piscima i omiljena „igra“, pa se
čak i kada (naizgled) ne zalazi u dubinu i služi samo kao izvor evokativne,
zanimljive ovlašne inspiracije, praćenje njenih tragova pokazuje kao zabavno i
zaokupljajuće. Između ostalog, razlog je taj što nas podstiče da na više nivoa
razmatramo pozajmljeno, uspostavljenu simboliku i skrivenu poruku koja nam se
tim postupkom upućuje.
Debitantski roman Luca Zajlera (originalni naslov „Kruso“, izdavač Laguna, 2016), nagrađen „Nemačkim književnim priznanjem“ za 2014. godinu,
od strane kritike proglašen je prvim savremenim pandanom Manovom „Čarobnom
bregu“, po svojoj ludoj složenosti.
Jasna intertekstualna veza sa Danijelom Defoom, u vidu naslova i nadimka jednog
od ključnih protagonista, ali i ostrvskog ambijenta, samo je prvi u nizu,
površinski signal. Priča, zapravo, zadire mnogo dublje – od modernoj Nemačkoj
prelomne 1989. godine, do naših dana, preispitujući sve dramatične oblike
ispoljavanja čovekove slobode i vidove potrage za njom.
Edgara Bendlera „Eda“
(24), perspektivnog studenta, gubitak voljene devojke G. (o čemu, baš kao ni o
njoj, skrivenoj iza inicijala, do kraja ne saznajemo ništa, sem da je u pitanju
bio tragičan slučaj), a ubrzo i nestanak njihovog mačora Metjua, najpre vodi
traženju utehe u fanatičnom učenju, a potom i pokušaju samoubistva. Podjednako
nejasno i svešću mladića zamagljeno, zamalo-suicid-ili-možda-ne
iskustvo potresa ga do te mere da njegovo biće traži drastičan prekid
dotadašnjih veza sa društvom, korenitu promenu kao jedini način o(p)stajanja u
životu. A njegova se svakodnevnica odvija u Haleu, gde „potpodstanarski“
životari u sumornoj četvrti fabričkih radnika i naspram staračkog doma:
Strogo uzevši, njegov
boravak u Ulici Volf 18 nije bio sasvim legalan. U zgradi od opeka, posivelih
usled svakodnevnih bljuvanja dveju velikih fabrika hemijskih proizvoda,
stanovao je samo kao podstanar jednog podstanara, bio je, dakle, neka vrsta
potpodstanara. U najmanje stogodišnjem istorijatu izdavanja ovog stana svakako
je bilo i drugih podizdavanja, labavo podržanih samosačinjenim, često samo
rukom pisanim ugovorima, sa spiskovima inventara ili saglasnosti o korišćenju
podruma i obaveznim dogovorima u vezi s upotrebom toaleta, kojih se niko živ
nije sećao. Daleko od Stambene uprave i njenih procedura „centralne raspodele“,
godinama su rasla čitava stabla podstanarskih odnosa, ali već posle dve
generacije zakupaca počeli su da se gube iz vida raniji stanari. Uskoro bi bila
poznata još samo njihova imena, skupljala su se na sandučićima za pisma i
vratima, nalik na izbledele i izgrebane ambleme dalekih gradova na nekom komadu
prtljaga koji je mnogo proputovao. Da, tako je, mislio je Ed, samo tako se u stanovima
putuje po svetu, kao „stari
prtljag“.
Umesto da nastavi
pisanje diplomskog rada o Traklu, spaljuje fascikle, napušta stan i odlazi do
železničke stanice. Tamo ga, među svakojakim polusvetom, zatičemo – noć i mi.
Rešen da nestane, poput književnih likova, tragom stare pronađene karte, bez
posebno jasnog cilja, zaputiće se na Istočno more. Svaki naredni korak
predstavlja mu iskustvo inicijacije: prvi put uzima sobu u malom hotelu, da bi
već sutradan, iskrcavši se na obližnjem ostrvu, krenuo u potragu za
zaposlenjem. Sezona je tek otpočela, mesec jun na Hidenzeu – gotovo mitskom
mestu, „raju izgnanika“:
Znao je priče.
Neprestani šapat zapljuskivao je ostrvo.(...) Istina, slušao je stručnjake koji
su tvrdili da je Hidenze, u stvari, već izvan, da je eksteritorijalno ostrvo
blaženih sanjara i fantasta, propalih i izgnanih. Drugi su ga nazivali Kaprijem
severa, rasprodatim i zauzetim do poslednjeg mesta decenijama unapred.
Krijući se od vojne
patrole (jer, Hidenze se nalazi uz samu istočnonemačku granicu ka Poljskoj, gde
je prelazak još uvek bio najstrože zabranjen), prve dane provodi prilično
„robinzonovski“ – istražujući obalu, bez uspeha prosjačeći za poslom i
smeštajem u obližnjim selima (u prilog mu ne ide ni pojava: „čudak“ malo duže
kose i u teškoj, nasleđenoj jakni, ne uliva mnogo poverenja), međutim, odlučan
je da ne ispusti iz ruku priliku za novi početak. Iznenada pronađena oaza –
„Kod Pustinjaka“, nestvarno je izmešten, krajnje neobičan hotelski kompleks na
uzvišenju. Naposletku mu pruža utočište i traženi izazov. „Pustinjak“
neodoljivo podseća na nasukani brod – pijani,
takoreći! Jer, svuda su, ionako, pesničke asocijacije, proleću kroz Edove
misli, pa nije neobično što se brkati kelner, kao prvo ljudsko biće koje će
mladić ugledati na tom mestu, odaziva na – Rembo! U ovom, kako se ispostavilo,
radničkom odmaralištu, Ed će od direktora Krombaha saznati za neobičan
istorijat i položaj „zdanja“, kome decenije odranjanja delova obale i samom
prete da jednom „zaplovi“ sa celokupnom „posadom“ (kako direktor zove
zaposlene, svojevrsni skup brodolomnika lišenih prošlosti).
Za početak, postaje
perač sudova, a dok mu traje probni rad, pri čemu uglavnom rastače oči u suzama
izazvanim lukom i ruke u sapunici sudopere, Edu se niko ne obraća. Kroz kratke
dnevničke zapise i uobičajenu zbrku glasova u svojoj glavi, pokušava da shvati
tajno ustrojstvo samog mesta. Edovo percipiranje sveta vrlo je zanimljivo,
obeleženo čestim halucinacijama i inteligentnim povezivanjem pojavnog uz
metafizičko, iskustvenog uz književno, intimnog sa opštim.
Sve se pokreće pošto se
sa godišnjeg, tajanstvenog „komemorativnog hodočašća“ bude vratio izvesni
Kruso, kome je Ed, kao nadređenom, dodeljen na obuku. Blagoglagoljivi
Aleksander Krusovič („ni nemački Rus, ni ruski Nemac“, glavni čovek perionice,
sa crnom kikom i izgledom kakvog preplanulog „Venecuelanca ili Kolumbijca koji samo što nije izvukao Panovu frulu da
zasvira neku od svojih prkosno-tužnih vradžbina“, kao da svojom neobičnom
harizmom drži na okupu kolektiv, njihovu prošlost i budućnost, ustanovu uopšte.
Postajući, najzad, „deo posade“ (iliti eseres-a,
što je skraćenica za Sezonsku Radnu Snagu), Ed upoznaje
čudno društvo i njihovu, često neshvatljivu, sintezu filozofa i fizikalaca. Tu
su kuvar Mike i pomoćnik mu Rolf, kelneri Kris, Kavalo i pomenuti Rembo, bračni
par šankera – Karola i Rihard, neprijatni prodavac sladoleda Rene – Krombahov
zet, te kći Monika, koja se uglavnom ne da videti – ali, čiji prijatan miris
struji svakim hodnikom dvospratnice.
Njihova nesvakidašnja
povezanost, zajednička istorija o kojoj svedoče fotografije sa zidova, „šifre“
u kojima govore o događajima, misteriozni nestanak Edovog prethodnika Špajhea –
sve to zanosi, uznemiruje i intrigira novajliju. S obzirom da je mešanje sa
posetiocima strogo zabranjeno, on se udubljuje u svet izolacije i specifičnih
principa koje je osoblje (uglavnom intelektualci iz raznih krajeva Nemačke,
koje su sudbina ili slučaj doveli na Hidenze) vremenom uspostavilo.
Zaboravljajući nedavne traume, vraćajući se u vreme pre studiranja, Ed iznova
pronalazi identitet u solidarnosti, uživanju kroz rad, naročito osetan nakon
što se završe tzv. „špic sati“ (vreme najveće navale turista):
Pripadali su posadi
koja će svoj brod braniti do kraja, u to su bili sigurni, ulažući svu svoju
umešnost, gastronomsku neustrašivost i one veštine kojima raspolažu
zahvaljujući svom akademskom ili umetničkom poreklu. Time što su postigli
nemoguće, u ovoj moćnoj haotičnoj akciji, očigledno su ispunili kodeks časti o
kojem je govorio Kruso. Onaj kodeks koji je vezivao eserese.
Pomoću specijalnog ludila, esencije gastronomije i poezije, održavali su svoju arku na površini, iz dana u dan. I spasavali su poljuljano ostrvo.
Pomoću specijalnog ludila, esencije gastronomije i poezije, održavali su svoju arku na površini, iz dana u dan. I spasavali su poljuljano ostrvo.
autor |
Među svima njima, nema
sumnje ko ostavlja najjači utisak i vrši najsnažniji uticaj na Eda. Prema
Krusou se on postavlja, kako i sam kaže, „kao Petko u odnosu na Robinzona“ –
obožavanog gospodara. I nimalo mu ne smeta što ga okolina ubrzo prihvata kao
Krusoovog pomoćnika, čak potrčka. U tom divljenju i bespogovornom priznavanju
autoriteta, mešaju se izvesna blaža homoerotičnost i, još prisutnija, ponovna
potraga za očinskom figurom. Čak ni otkrivanje trenutaka uzorove slabosti ne
mogu poljuljati Edovu fasciniranost kolosalnom ličnošću, čak ih dodatno
povezuje putem, primera radi, pisanja poezije. Za obojicu je to nevešta borba
da se bolna sećanja artikulišu i puste na slobodu.
Ali, uprkos istinskom
trudu da se integriše, Ed uspeva i da sačuva samo svoj, lični prostor, zahvaljujući
„upražnjavanju ćutanja“, kada ostaje nasamo sa sopstvenim mislima. „Razgovori“
kakve povremeno vodi sa jednom olinjalom lisicom (prvo stvorenje na koje je
naišao po dolasku na obalu) labavo ga povezuju sa figurom Malog princa, a
povlašćeni položaj u asocijativnom nizu ima i roman Džeka Londona, „Morski
vuk“, na koji se naš junak često poziva. Redovne šetnje do obale i zagledanost
u pučinu takođe su obavezan deo njegovih ličnih rituala.
Dok boravak među
„posadom“ odmiče, Ed uviđa da je ustrojstvo života u toj zajednici znatno
složenije nego što mu se isprva činilo. Tema izolovanosti i tek mestimičnog
prodora vesti za Zapada, uvedena je već kroz postojanje Remboove
prokrijumčarene biblioteke u šumskoj kolibi, Mikeov radio-aparat „Viola“, kao i
nedostatak bilo kakve druge tehnologije. Ali, ubrzo će Ed naučiti ne samo
doktrine koje Kruso, kao neka vrsta duhovnog i idejnog vođe zastupa, već i da
je čitav Hidenze sastavljen od sličnih „punktova“, skrivenih iza delatnosti
sezonskih radnika pri ostalim hotelima. Zajedno, oni formiraju komplikovanu
mrežu ilegalne delatnosti pružanja pomoći tzv. brodolomnicima da pređu granicu. Otuda mu se čitava ostrvska
zajednica pokazuje kao velika hipi-komuna, u kojoj vladaju odnosi solidarnosti
i uzajamne podrške, na osnovama Krusoovih načela
oslobađanja – pre duha i stanja svesti, nego fizičkog (tj. pripadnosti
jednoj od dve, podeljene Nemačke).
Međutim, koliko god
idilično delovao, ovakav poredak je utopijski i rizičan. U vremenima koja
dolaze, sa sve bližim i izvesnijim političkim promenama, to postaje očigledno.
Hoće li se Ed izgubiti i ustuknuti, ili prelomiti uz prihvatanje nove
pripadnosti kao ideološko-identitetske nužnosti?
Intertekstualni elementi imaju veoma
bitnu ulogu, pa se tako jedno poglavlje zove „Preobražaj“, zbog prisutnog (ali,
ne glavnog) motiva bubašvabe – jasno ukazujući na Kafku; primetićete i
spominjanje (od strane drugih likova) Dostojevskog, kao i brojnih modernih
nemačkih pisaca. Pitanje seksualnosti je
vrlo prisutno, iako „zakamuflirano“ junakovim metaforički oblikovanim vizijama.
Ona je dvosmerna: prema Krusou i devojkama sa kojima Ed uspostavlja bliže veze,
a u oba slučaja postoji veliki zazor (naročito kroz činjenicu da osobe ženskog
pola, u njegovoj svesti, obično nose inicijal umesto imena). Stil je siguran,
zanimljiv, uobličen u rečenice koje dočaravaju intenzitet Edovih unutrašnjih
kolebanja i „vizija sa ruba svesti“, ali zahvaljujući jasnoj deskripciji ostaju
na polju realističnog prikazivanja ostrva, njegovih meštana, društvene
situacije i odražavanja „promena izdaleka“ na sprovedeni režim mikrosistema.
U tom smislu, ovo je značajna knjiga, koja tematizuje jedno interesantno razdoblje, manje-više svuda moguće fenomene, uspostavljajući dijalog sa literarnim nasleđem – ali se i uključujući u moderne tokove, dogradnjom im i sama bitno doprinoseći.
U tom smislu, ovo je značajna knjiga, koja tematizuje jedno interesantno razdoblje, manje-više svuda moguće fenomene, uspostavljajući dijalog sa literarnim nasleđem – ali se i uključujući u moderne tokove, dogradnjom im i sama bitno doprinoseći.