четвртак, 31. децембар 2020.

Decenija bloga, novi horizonti

 piše: Isidora Đolović

Nikada se ono tradicionalno: Srećna Nova..., barem za poslednjih par decenija, nije pokazalo toliko globalno ironičnim kao u slučaju 2020. Do sada smo te reči izgovarali ili pisali mehanički, uglavnom ne zastajući da se zapitamo verujemo li stvarno da će nam godina koja dolazi doneti  sreću i šta je dovoljno dobro da opravda to očekivanje. Šta je srećna godina? Ona u kojoj nam se ispune sasvim određene, „ekskluzivne“ želje ili ona koja prođe bez većih trzavica i gubitaka? Bojim se da ćemo ubuduće biti mnogo oprezniji kada čestitamo. Ne verujem da je iko „onomad“, dočekujući upravo odlazeću, mogao zamisliti koliko će se sve obrnuti naglavačke. Podjednako sam uverena da mnogi od nas jedva čekaju da noćas vide leđa ovoj groznoj godini i ostave je što dalje iza sebe, prepuštajući je nepovratu. Hteli mi to ili ne, korona se uvukla u svaki razgovor, prizvuk reči, misao i slutnju, u svaki prokleti deo života i od nje, barem kao teme, nije bilo moguće pobeći. Trebalo je da prođe najmanje nekoliko meseci da bismo se uopšte navikli na koliko-toliko normalno funkcionisanje u skladu sa, ko zna dokle, izmenjenim okolnostima. Nova realnost je, bez pitanja odgovara li nam to ili ne, tu gde jeste – šta sad mari ako smo i onu prethodnu jedva uspevali da podnesemo?