уторак, 30. април 2013.

Jedno malo tumačenje

Isidora Đolović

Od kada je HBO lansirao pilot-epizodu, svet već treću sezonu zaredom trese "Game of Thrones" groznica. I pre nego što je dočekalo svoju televizijsku varijantu, ovo (za sada) petoknjižje je uspelo da zadobije značajnu bazu vernih, zagriženih fanova, koji od 1996. godine, kada se pojavio prvi tom knjige, željno iščekuju svaki naredni. Nažalost, svoju (u ovom slučaju sasvim zasluženu) slavu danas sve dobija tek pošto se uplete u vrzino kolo mas-medija i postane dostupno širokom auditorijumu, uglavnom u uprošćenom, ogoljenom vidu. 
 Evo mog iskustva.

Serijal sam otkrila kao srednjoškolka, u vreme kada igrane serije nije bilo ni u najavi...knjige su me opčinile, kupila sam sve delove i bukvalno ih "progutala", ali nažalost tada nije bilo sagovornika koji bi podelili moje oduševljenje, a sada kad svi prate seriju (nisam još odgledala ni jednu epizodu), ja nemam više ni vremena (od fakulteta i brda literature) ni onog entuzijazma. Mada, mislim da je odlično što je delo ekranizovano, jer je sada još više ljudi čulo i zainteresovalo se za knjige, što je uvek dobra stvar kada se o radi kvalitetnoj književnosti. Dakle, saga "Pesma leda i vatre" ("Igra prestola" je samo prvi deo!) visoko se kotira na listi mojih omiljenih romana daleeeeko pre nego što je "Laguna", poneta izuzetnim uspehom serije, stavila na bljak-kliše listu bestselera, uz Bačić-Alimpićevu, Bjelicu, "Sumrak" itd.
   
U najkraćim crtama, reč je o uzbudljivoj, razgranatoj, univerzalnoj priči o dramatičnoj borbi za Gvozdeni presto, ultimativni simbol moći u fiktivnom kraljevstvu Vesteros. Uključeni su svi: od svrgnutih potomaka legitimne dinastije- apatrida, uzurpatora, plemićkih kuća, putujućih ratnika, do tajanstvenih i opasnih bića. Od krajnjeg juga do divljeg severa i preko granica, u pred-apokaliptičnoj atmosferi začinjenoj pristojnom merom fantastičnog i magijskog. Jedan od izvora inspiracije bio je Rat ruža, tj. dinastija Lankaster i Jork, ali to je samo jedna u nizu istorijskih podloga. Zaplet je sjajan, likovi interesantni, a priča takva da uvek održava kontinuitet uprkos mnoštvu dogadjanja i stalnog ubacivanja/izbacivanja likova, čak ću se usuditi da kažem da je (po mom mišljenju) posle "Gospodara prstenova" ovo najbolje delo iz žanra epske fantastike, ako ćemo već tu da ga svrstamo. Najviše mi se dopada što su ovi junaci slojeviti, nema izrazitih pozitivaca i negativaca, nekako su ljudski osmišljeni...možda čak i previše naturalistički, ali čini mi se da Martina to izdvaja od drugih pisaca u žanru. Toliko su živopisni da se čitalac skroz saživi sa njihovim sudbinama. Takođe, svaki nastavak baca novu svetlost na pojedine junake, mada ih je do sada ubačeno toliko puno da će biti pravi izazov razmrsiti sve to u "samo" dva preostala nastavka, a da se pri tome ne izgubi osnovna nit i zamisao. Videćemo.
Do sada su objavljeni sledeći delovi serijala "A Song of Ice and Fire":

1) Igra prestola (A Game of Thrones, 1996)
2) Sudar kraljeva (A Clash of Kings, 1999)
3) Oluja mačeva (A Storm of Swords, 2000- na našem prevodu u dve knjige, što važi i za naredna dva nastavka)
4) Gozba za vrane  (A Feast for Crows, 2005)
5) Ples sa zmajevima (A Dance with Dragons, 2011)

Predviđena su još dva:

6) The Winds of Winter
7) A Dream of Spring

Ono što me plaši je da će autor, Džordž Martin, zbog ogromne popularnosti serijala (što mnogo duguje igranoj seriji), koja ima kako dobre tako i loše strane, početi da previše osluškuje mišljenja i očekivanja publike, da se sa njima poigrava i shodno tome unosi izmene....to je čest slučaj, a zbog toga najčešće i nisam zagovornik ekranizovanja nekog književnog dela dok saga još uvek nije zaokružena, tj. dok svi delovi nisu objavljeni. Uvek mi na pamet padne "Hari Poter", na primer. Nekako, imam utisak da onda medijska popularnost znatno utiče na piščevu slobodu i kvalitet dela, koji se gubi na uštrb komercijalnog uspeha. Volela bih da to ne bude slučaj i ovde, jer je početna ideja bila fenomenalna i okviri radnje su već zadati, a vidimo kako se nastavci počinju nepotrebno razvodnjavati i razvlačiti. 
    
Iskreno verujem da će pisac odoleti preterano ogoljenom horizontu očekivanja čitalaca (još jedna mana Interneta!) i držati se prvobitne zamisli.
    
Nekako se pribojavam da, pošto su neke zagonetke već gotovo dešifrovane, on ne odluči da se malo poigra sa nama i izmeni tok dela, pa i pojedine očigledne teorije. Bilo bi glupo da sad neki logički tok naglo preusmeri, samo zato što je potencijalno raskrinkan.
Jedna od mojih dobrih drugarica je od kolege čula da je "jezik u knjizi sličan kao 50 nijansi čega-god" i zaključila da je verovatno reč o "istorijsko-fantastičnoj-pornografiji". Ali, ne mogu ja da raspravljam sa nekim kome je Sidni Šeldon vrh literature (ne potcenjujem, samo, mislim da sam malkice kompetentnija) o složenosti i simbolici, interesantnoj narativnoj liniji i uzbudljivosti ove priče. Sad, igrana serija s jedne strane privlači nove čitaoce, ali laicima samo potvrđuje pomenute predrasude.
  
Stariji brat, koji seriju prati, nedavno me pitao da mu otkrijem "šta će biti sa onim kopiletom"? Ni na kraj pameti mu nije bilo da postoji knjiga. Svi znaju za seriju. I uglavnom odustaju od eventualnog čitanja kad vide koliko je obimno. Ne znaju šta propuštaju.
Jon Snow
Daenerys Targaryen
Sledi deo koji će verovatno biti interesantan  jedino onima koji su čitali, pa su upućeni u radnju. Ukoliko je neko tek u fazi čitanja, neka radije zaobiđe, pošto sadrži opake spojlere, (forumaški rečeno!).

Postoji u književnoj teoriji nešto što zovemo "pozadinskim likovima". Oni se pojave u jednoj epizodi ili ih čak nema u standardnom toku radnje, u čisto egzistencijalnom smislu. Žive u sećanju, priči, ali sami nisu aktivni, neposredni učesnici zbivanja, pa ipak njihova pojava značajno utiče na tok priče, osvetljava sudbine ostalih, nosi jaku simboliku, i slično. Takvi likovi su ovde Lijena, Eris, Regar, Drogo...
   
Svaki dobar pisac unosi simbole i motive u svoje delo vrlo svesno i sa namerom da ih do kraja razvije i učini njihovo prisustvo smislenim. Takođe, ništa što se (naizgled uzgred) pomene ne sme da bude nebitno ili bezazleno. Ne može uneti epizodu, pomenuti nešto, pa na to zaboraviti i ostaviti je nedovršenu. U stvari, može- ali, to nije dobar pisac, a njegovo delo onda nije celovito, nije zaokružen sistem.
   
Logički gledano, zašto bi uopšte unosio priču o turniru, otmici, Lijeninoj zagonetnoj smrti, ako isti događaji nemaju u najmanju ruku značajan (a ja bih rekla ključan, no videćemo) status za priču? Čemu lajtmotivsko ponavljanje Lijeninih poslednjih reči, pa svi oni signalčići, npr. o Regarevoj "pogibiji sa imenom žene na usnama"( woman, a ne wife, znači- nije Elija. Inače, u srednjovekovnim riterskim romanima i baladama, viteški kodeks podrazumeva arhetipski ciklus: "vazal izabrane dame- bojno ili turnirsko polje- smrt sa njenim imenom na usnama". Time se i u ovom slučaju zaokružuje Regarov viteški kodeks: krunisavši je na osvojenom turniru, nedvosmisleno se odlučuje za jednu ženu, za koju će kasnije i umreti.), pa motiv plavih zimskih ruža koji se non-stop ističe (a prisustvo u viziji mu daje nesumnjivi značaj)?
  
Druga stvar, kao što imamo pozadinske likove, postoje i oni povlašćeni. Ovde su to, očigledno, Džon i Deni. Od početka se izvodi jedna fina paralela, katkad po kontrastu, ili sličnosti. Imamo dva kinjena deteta, koja su u kratkom i dramatičnom vremenskom roku ubačena u igru odraslih, gurnuta u pozicije koje nisu birali, ostaju bez staratelja (Viseris i Ned), roditelje ionako ne poznaju, stiču inicijacijska iskustva i to na dva suprotna kraja kraljevstva, u dva različita i na prvi pogled potpuno nespojiva sveta. Onima koji prate seriju, već je i vizuelno jasno istaknuto:
Simbolika naslova i sama koncepcija junaka ukazuje na to da su Džon i Deneris "led i vatra", dva principa (sasvim arhetipski, kao "jin i jang", svetlo i tama, nebo i zemlja, voda i vazduh) koji se moraju spojiti i ujediniti da bi se ostvario sklad, harmonija- pesma. To je neko moje tumačenje.
  
Stoga nije glavno pitanje hoće li Džon preživeti (hoće, nije ga pisac džabe vodio kroz priču tako dugo i izrazito. Znam, ističe se slučaj uklanjanja Neda, ali, on nije ni bio GLAVNI junak, razmislite o tome. Uostalom, Deni je još u prvom delu prošla kroz granično iskustvo smrti, verovatno i Džon mora tako nešto da prođe kako bi ostvario svoju predodređenu prirodu- ako je stvarno Azor Ahai), čak ni to ko su mu roditelji (kao što rekoh, uverena sam u to da je Lijena Stark majka, a otac onda može biti samo Regar Targarjen, budući da je on jedini imao sa njom neke nagoveštene odnose. To Martin tek treba da razjasni. Mislim, zašto ju je oteo, krajnje nemotivisano? I čemu ona Kraljeva garda koju je ostavio da je čuva? Šta se desilo u Tower of Joy? Zašto je jedino Džonov jezovuk albino?), već ko je taj "treći"? Tirion, Grif/Egon (mislim da je ovo klasična pripovedačka "koska" i da će nas dragi Džordž iznenaditi), Stanis, ili neko deseti? 

 U tome je čar čitanja i agonija iščekivanja ovakvih knjiga! Zato se nadam da Martin neće mnogo podleći mega-popularnosti, nego se držati svoje početne ideje, pa da zaokruži kraljevski, kako je i počeo.