петак, 31. октобар 2014.

Pošto doktorat?

Isidora Đolović
 

Počelo je bezazleno. Lokalni biznismen sa političkim ambicijama shvatio je da mu samo „osmoljetka“ baš i ne doprinosi javnom imidžu koji je bio rad da nadogradi. Narodski rečeno, „mator se ker ne uči trikovima“, pa je krenuo prečicom, obrativši se svom starom ortaku radi  brzog rešenja. Za tričavi svežanj šuške, prijatelj mu je u rekordnom roku obezbedio pečatiranu i besprekornu diplomu svoje privatne obrazovne ustanove. Postao je prvi u lancu menadžera, nove svojevrsne „devojka za sve“ profesije. Najpre su mu se intelektualci za birtijskim stolovima, pocepanih džempera i uz čašicu utešne “brlje” podsmevali, prezrivo komentarišući njegovu, sada obavezno pred imenom istaknutu titulu. Prisećali se kako ga svojevremeno, u omladinskim organizacijama i na radnim akcijama, nigde nije bilo. Ali, ubrzo je vrag odneo šalu. Za prvim primerom poveli su se mnogi, a urušavanje kulturnog i moralnog sistema podstaklo masovno okretanje površnom, brzinskom i uprošćenom studiranju. Kao pečurke posle kiše, počinju da niču novi i novi privatni univerziteti, najčešće “gigantskih” i bombastičnih naziva. Pored bratije našeg anti-junaka, pohađaju ih i mladi koji bez mnogo muke i ambicija žele da steknu tradicionalno “viši” društveni status. Promovišu ih estradne zvezdice što za par poseta zgradi fakulteta dobijaju skokovito unapređenje sa brucoške na treću godinu, uz obećanje veoma brzog imenovanja za asistenta, bržeg čak i od diplome. Još kada je prste umešala neizbežna politika, sve se izgubilo u magli neznanja, samo su se titule umnožavale. Studiranje je postalo - trend. Nekome bekstvo, a nekom izgovor. Nažalost, situacija počinje da biva problematična i na državnim fakultetima. “Lov u mutnom”, prisutan na gotovo svakom društvenom polju, odavno ne zaobilazi ni školstvo - a upravo iz takvih klupa regrutuju se budući akademski građani. I polako ono što su bila podrazumevana pravila postaju samo časni izuzeci. 


 
Jasno je da živimo u vremenu brzine, materijalizma, opsesije sticanjem i nagomilavanjem. Oni koji su u mogućnosti, ne ustežu se da preko noći posegnu i prisvoje stvari koje bi im u nekim normalnim uslovima bile nedostižne. Od izgleda i ugleda, preko obrazovanja, pa do prijateljstva i ljubavi, sve je moguće postaviti u trgovački, kupoprodajni kontekst. Megalomanske težnje nastaju kao posledica dubljih kompleksa, osećanja inferiornosti i nesigurnosti, pa će tako skorojević svestan svoje nezavidne prošlosti iz sve snage pokušavati da sebi ili svom podmlatku izradi zaslepljujuću “fasadu”, koja skriva banalnost ličnosti. Prost svet će npr, uz uverenje da ih čekaju “gospodski posao, redovna plata i tri raspusta godišnje”, gurnuti svoje kćeri na bočne ogranke Učiteljskog fakulteta, koji vode direktno na državne jasle. Ne mari što sirotice nisu znale ni da računaju, nemaju sluha, a sa knjigom su savršeni stranci. Na sva zvona će se glava porodice hvaliti komšiluku, priređivati malu feštu povodom ispita položenih zahvaljujući odaslatom džačetu krompira ili jabuka (već u zavisnosti od profesorskog apetita), možda podmazanih burencetom domaće “ljute” i simboličnim kovertiranim prilogom. Tako će se njihovo mezimče preko, u našem narodu svemoćne, veze, čvrsto ugnezditi u školu, kancelariju ili možda fotelju dobrostojećeg preduzeća i - svima dobro. Važan je trenutak, stoga zagrabimo što više možemo, dok nas ne otkriju! Istovremeno, mladi talenti se na razne moguće i nemoguće načine dovijaju ne bi li stekli odgovarajuće uslove za rad. Paradoksalno, stručno usavršavanje i napredovanje nije privilegija onih kojima je jedini, prirodni cilj.


Država za to vreme uporno sprovodi svoju “navrat-nanos” metodu. Bivajući raskrinkana, istrpi periodične bure javnog mnjenja, svesna da će se već za koji dan sve vratiti u uobičajenu kolotečinu. Politika zaboravljanja na taj način podstiče stanje kolektivne bezvoljnosti.