Isidora Đolović
"Mi deca sa stanice Zoo" - Kristijana F.
Sve tinejdžerke pomalo liče jedna
na drugu, ali, svaka zaista nesrećna - nesrećna je na svoj način. Poigravajući
se čuvenim citatom, primetićemo da, ukoliko je prva polovina minulog veka
donela Anu Frank, u drugoj je poziciju heroine preuzela Kristijana F. - doduše,
sa prefiksom "anti" i akcentom na (ah, te igre rečima!) heroinU i
fiksu. Njena ispovest je gotovo momentalno po objavljivanju stekla, ne samo
pažnju javnosti, već i kultni status koji još i danas ubedljivo održava.Više
dokumentarno-biografska proza no roman, a pogotovo ne beletristika, ova
naturalistički surovo izneta priča opominje i optužuje. Ona je preteško
svedočanstvo izgubljenih i ispuštenih generacija sa društvene margine, na čudan
način srećnih u iluziji modernih "veštačkih rajeva", svesno i potpuno
skrajnutih sa slike epohe.
Opomena je za svakoga ko živi u
zabludi da su droge "tako cool", da donose slobodu i predstavljaju
savršeni vid bunta ili izgradnje ličnosti, a ne oružje autodestrukcije sa
najgorim mogućim dejstvom. Sećam se prvog susreta sa ovom knjigom, negde u
šestom razredu osnovne škole (dakle, u junakinjinom uzrastu), kao veoma, VEOMA
traumatičnog. Slike su mi se do danas živo urezale u svest. Otprilike u tom
periodu nabasala sam i na domaći film slične tematike, "Pejzaži u
magli", pa me sve to za sva vremena odvratilo i od pomisli na bilo kakav
porok. Dakle, bolju antinarkomansku kampanju verovatno ne možemo ni zamisliti.
Iz današnje perspektive odraslog
čitaoca, primećujem slojevitost priče koja tretira i problem otuđenosti u
modernom svetu, zanemarenu decu, loše supružničke odnose, nasilje u porodici.
Postavlja veoma ozbiljno pitanje očajničke želje za pripadanjem, uklapanjem u
određenu grupu, a otuda pogrešne izbore i nepodnošljivu lakoću posrnuća. Donosi
kontrast selo-grad, pokazuje kako se gubi prvobitna čistota jednog deteta
prirode izmeštenog u "betonsku džunglu" Istočnog Berlina iz
hladnoratovskog doba. Kristijana iznad svega žudi za zajednicom. Njeno
razmišljanje, tipično tinejdžersko, istovremeno se odlikuje veoma inteligentnim
i britkim zapažanjima. Ona tačno zna šta fali svetu koji je okružuje,
"skenira" ga, ponire u srž problema, ali nema snage da se bori već
kreće linijom manjeg otpora. Potpuno iskreno i veoma hrabro govori o svom
iskustvu, pri tom ne bežeći od samooptuživanja, ali ne štedeći nimalo ni dvostruki
moral društva. Kolektiv ne pruža dovoljno podrške onima koji žele da krenu
stazom mukotrpnog povratka životu. Predrasude sa kojima se devojčica suočava po
preseljenju u Hamburg i nastavku školovanja, pritisak grešaka iz prošlosti,
obeshrabrili bi i mnogo jače, mnogo starije i zrelije ličnosti. Gotovo jednako
stravično mi izgledaju ponor u koji se sama Kristijana bacila želeći da se
priključi "fikserima" i način na koji njen polet iz "čiste"
faze biva sistematski, grubo sasečen svaki put kada se ponada da će uspeti da
se uklopi i napreduje u pozitivnom smeru. Jer, ustrojstvo centara za
odvikavanja, sajentološke "klinike", bizarnog seoskog sanatorijuma,
policijskih stanica i savetovališta, kao i državnih škola - krije jedno te isto
rasulo.
Ljubav Kristijane i Detlefa, tih
"džanki Romea i Julije", upravo je dirljiva svojom detinjom
nevinošću, snagom prve i neponovljive naklonosti, neobičnom čistotom u sred
odvratnih, turobnih i apsolutno degradirajućih okolnosti. Njih dvoje stalno
maštaju o normalnoj egzistenciji. Njihov ideal je zapravo krajnje jednostavan i
ostvariv, ali, na trnovitom putu ih čeka previše prepreka pred kojima je lako
posrnuti. Na sanjarskog, nežnog "oskvrnutog anđela" Detlefa podseća
lik Majka Votersa iz filma "Moj privatni Ajdaho", a sličan je i život
mladića koji se prostituišu za drogu.
ekranizacija iz 1981. godine |
Optužba koju Kristijanino delo
iznosi je indirektna i usmerena prema društvu uopšte, onom istom koje je
dozvolilo da se ovako nešto uopšte dešava, takoreći iza naših leđa. Ovo su
DECA, ne zaboravimo to ni jednog trenutka. Uprkos njihovim iskustvima, to su
maloletnici tek zagazili u život, još telesno krhki i emotivno nerazvijeni,
samim tim ranjivi i povodljivi. Ne traže oni opravdanje, čak ni naše
razumevanje (iako je zaista teško ne osetiti empatiju, prvenstveno zahvaljujući
načinu na koji nam je sve predočeno). Naprosto, žele da posvedoče svoje
prisustvo - zatvarajte oči i okrećite glavu koliko želite, ali, dešava se. Tu
je. Čak i danas, negde, u nekom neznatno drugačijem vidu. Baš zato ova knjiga i
postoji. Kao lično rasterećenje autorke, a još više kao otrežnjujući dokument o
jednom vremenu i fenomenu u njemu - ali i stalno vrebajućem zlu koje smo svi
dužni da suzbijamo. Nije prijatna, niti sme da bude. Problem je javne
(ne)svesti što radije forsira "šarene laže" i gradi Potemkinova sela,
zbog čega npr. serije "Sivi dom" i "Zaboravljeni" već
godinama nisu poželjne na TV ekranima, dok se Mir-Jamine ili Pavićeve reprize
uče naizust. Kristijana i njeni drugovi nas svojim sudbinama obavezuju da
širimo svest o pogibelji koju predstavlja zavisnost bilo koje vrste. Naravno,
to knjigu ne čini a priori didaktičnom, ali pouka se sama od sebe nameće - jer
je plaćena životima.