среда, 26. август 2015.

Jer NIsmo to tražili

piše: Isidora Đolović

Uhvaćeni u mrežu praznih obećanja i zaglupljujućih slika koje nude zaborav, otklon od razočaravajuće (razoružavajuće!) svakidašnjice i beg od odgovornosti, postajemo zamorčići beskrupuloznih kreatora naših dana.
Najava povratka „Farme“ (sa „neoborivim“ argumentom - „Jer VI ste to tražili!“) i „Velikog brata“ („Toliko velikog da mora ići na dve televizije“) na male ekrane, poklopiće se sa uveliko pripremljenim predizbornim cirkusom. Ima zadatak da, uz obećanja mizernog porasta plata i penzija, iznova zamaže ljudima oči, ne bi li još jednom podlegli praznim pričama. Nema razloga da bude drugačije. Samo, možda više ne treba upirati prstom isključivo u tvorce i promotere ovih isprepletenih sredstava zamajavanja, već se ozbiljno zapitati nije li odgovornost već prešla i na (voljne ili nevoljne) konzumente, koji iste sadržaje već deset godina prihvataju. Jer, dok se u anketama ili bilo kom sličnom istraživanju javnog mnjenja mnogi ograđuju od svojih „grešnih TV zadovoljstava“, pa bi neko neupućen stekao utisak da u Srbiji žive sve sami intelektualci istančanog ukusa, neosporno je da šund (domaći ili uvezeni, razlike nema) opstaje upravo zahvaljujući obezbeđenim uslovima. Razmatranje pitanja ko je za to kriv, podseća na onu drevnu dilemu o starosti „kokoške ili jajeta“. Jedno je sigurno - korov se duboko uhvatio i pred nama je još jedna jesen u kojoj će se mentalnom uspavanošću naroda oberučke koristiti njegovi navodni glasnogovornici.

недеља, 16. август 2015.

Rasprodaja bola, bankrot lumpovanja

Dok su se, već uobičajeno, na dvadesetu godišnjicu „Oluje“ sa obe strane vršile licitacije žrtava i perfidna prepucavanja, na Saboru trubača kriza je počela da uzima maha i među najrazuzdanijima, a skandal sa „Loto“ kuglicom doprineo šizofrenoj balkanskoj rapsodiji…

piše: Isidora Đolović
Za logiku - ko te pita...."Mani glavu, pasi travu"

уторак, 4. август 2015.

Kako biti heroj...a ne postati "dežurni pljuvač"?

Da li ste za druge glas razuma/savesti ili večito gunđalo? Doživljavaju li vaše zamerke kao dobronamerni prekor ili „pljuvanje“? Izgleda da samo od perspektive pojedinca zavisi kako će shvatiti i primiti „šta je pesnik hteo da kaže“.

piše: Isidora Đolović


Kada čujem komentar poput „Ti samo kritikuješ!“, zapitam se (ozbiljno, za razliku od mnogih!) i zamislim nad oblikom i smislom svojih reči. Ionako sklona njihovom preispitivanju, vaganju i odmeravanju, tada pooštrim samokritiku i procenu, proveravam deset puta više. I dođem tako do poražavajućeg zaključka da nije stvar u tome kako ja ili bilo koji drugi kolumnista „skeniramo“ stvarnost, već nestrpljivi i netrpeljivi ocenjivač vrti jednu istu frazu, pripremljenu za svaki slučaj kada mu se dirne u neki od neprokosnovenih kanona. Ruku na srce, takvi su još i bezazleni, posebno u odnosu na navodne istomišljenike koji, ispostavi se ponekad, još manje „kad čitaju uključe mozak“ (kako glasi onaj biser pevaljke Viki). Zato imaju razvijeno čulo da namirišu buntovne misli, poistovete ih sa nekim jeftinim, veštačkim opozicionarstvom i misle da ste u istom taboru. Upravo na tu foru npr. stranke i kreiraju različite „navlakuše“ za svoju odmladinu i aktiviste, zavedene prividnom korisnošću u borbi za bolje sutra. Zapravo je na delu uludo trošenje nečije potencijalne pameti i mentalne snage, a u korist jedne od dve strane iste priče: ultra-aminaša ili ultra-kontraša. Tada mi na pamet dođu stihovi mudrog i uvek za citiranje pogodnog Balaševića, o životu u mutnoj vodi i držanju zlatne sredine. Ta poslovična pozicija u ovom slučaju nije bezlična neopredeljenost, već izbegavanje zamki varljivih naglabanja u prazno.