уторак, 4. август 2015.

Kako biti heroj...a ne postati "dežurni pljuvač"?

Da li ste za druge glas razuma/savesti ili večito gunđalo? Doživljavaju li vaše zamerke kao dobronamerni prekor ili „pljuvanje“? Izgleda da samo od perspektive pojedinca zavisi kako će shvatiti i primiti „šta je pesnik hteo da kaže“.

piše: Isidora Đolović


Kada čujem komentar poput „Ti samo kritikuješ!“, zapitam se (ozbiljno, za razliku od mnogih!) i zamislim nad oblikom i smislom svojih reči. Ionako sklona njihovom preispitivanju, vaganju i odmeravanju, tada pooštrim samokritiku i procenu, proveravam deset puta više. I dođem tako do poražavajućeg zaključka da nije stvar u tome kako ja ili bilo koji drugi kolumnista „skeniramo“ stvarnost, već nestrpljivi i netrpeljivi ocenjivač vrti jednu istu frazu, pripremljenu za svaki slučaj kada mu se dirne u neki od neprokosnovenih kanona. Ruku na srce, takvi su još i bezazleni, posebno u odnosu na navodne istomišljenike koji, ispostavi se ponekad, još manje „kad čitaju uključe mozak“ (kako glasi onaj biser pevaljke Viki). Zato imaju razvijeno čulo da namirišu buntovne misli, poistovete ih sa nekim jeftinim, veštačkim opozicionarstvom i misle da ste u istom taboru. Upravo na tu foru npr. stranke i kreiraju različite „navlakuše“ za svoju odmladinu i aktiviste, zavedene prividnom korisnošću u borbi za bolje sutra. Zapravo je na delu uludo trošenje nečije potencijalne pameti i mentalne snage, a u korist jedne od dve strane iste priče: ultra-aminaša ili ultra-kontraša. Tada mi na pamet dođu stihovi mudrog i uvek za citiranje pogodnog Balaševića, o životu u mutnoj vodi i držanju zlatne sredine. Ta poslovična pozicija u ovom slučaju nije bezlična neopredeljenost, već izbegavanje zamki varljivih naglabanja u prazno.

Kod vrlih ideologa podele postoje nekakva prva, druga, pa i treća Srbija - čim izrazite stav, nastoje da vas svrstaju u odgovarajuće redove, strpaju u kalup, ograniče, opredele za jednu od postojećih krajnosti. Kako izbeći pritisak? Da li je moguće ostati neutralan, a ipak zainteresovan i društveno osvešćen? Da li je uopšte potrebno neutralnošću zvati pravo neopredeljivanja za raspoložive opcije, ukoliko smatramo da nam nijedna ne odgovara? Može li se izbeći kompromis blamiranja, a opstati?
Pred čoveka se od stupanja u postojanje stavljaju izbori i hteo-ne hteo, prinuđen je da, od najbanalnijih do krucijalnih momenata, donosi odluke i opredeljuje se između dve ili više mogućnosti. Govoreći o, npr. muzičkom ukusu ili navijačkoj naklonosti, normalno je i čak poželjno biti „zagrižen“. Kada je o životu reč, kako stvari nisu crno-bele, granica između priklanjanja i odstupanja često se lako pregazi, ukoliko nismo dovoljno skoncentrisani na liniju po kojoj hodamo. 
Kažu, među najdubljim je ljudskim potrebama ona za pripadnošću, svrstavanjem. Najsigurnije i najkomotnije se osećamo grubo ušuškani u „fioci“,  uglavljeni u barem prividno „srodničke“ kolone. Najveća noćna mora prosečnog pojedinca, pa i čitavih društava, upravo je „štrčanje“ bilo koje vrste, ispadanje iz koloseka, makar kratko pomeranje na distancu. Tada se, naime, mada ne u svim - ali dovoljno bitnim - slučajevima stvari sagledaju kakve jesu i prizor nije baš ugodan. Saznanje koje proizilazi iz suočenja može zauvek promeniti dovoljno oštroumnog posmatrača. Kao begunac iz Platonovog mita o pećini, on dobija zadatak da još uvek vezanim i u zid zagledanim sapatnicima objasni razliku između odsjaja plamena vatre i pravog sunčevog sjaja napolju. Razaznao je istinu od privida, ali, za većinu postao samo „ludak koji fantazira“
Da je sreće, pa da se i piše o nečemu vedrijem, pozitivnijem, da to istinski zanima ljude (kao što neubedljivo ističu)….ali, dokle god postoje stvari koje narušavaju opštu sliku, postoji i moralna dužnost da se na njih ukazuje. Problemi nastaju kada se kritika radikalizuje i zloupotrebi, samim tim i preokrene u svoju suprotnost. Postaje niska, neukusna, čak vulgarna i spušta se na nivo onih pojava koje je do juče žigosala sramotom. I dalje verujući u dobar ukus i nivo dostojanstva koji bi svako trebalo da održava, posebno novinar ili pisac sa javnom odgovornošću, grozim se degradiranja - pa neka u svrhe kakve god „koristi“. Sasvim je dovoljno prostakluka i ovako, a da bi mu podilazili podražavanjem. A „pljuvači“ se služe upravo takvim metodama, najčešće zamaskiranim u krajnje prizeman humor.
Ne hvala, ne želim tu „laskavu titulu“! Ne iz straha od kompromitovanja, već iz neverice što je nekome uopšte palo na pamet da to pomisli. Jer, otkriva mi kako se na ton, poentu i smisao sve te govorancije nije obraćala pažnja - ili autor nije umeo da svoju poruku prenese na pravi način, pa je sada u zabludi da širi načelo uravnoteženosti, odmerenosti i razumevanja. Kritička misao i preispitivanje nemaju negativni predznak, ali, to je veoma teško objasniti sebičnom svetu koji gleda samo kako „obrnuti ploču“ prema svom interesu i instrumentalizovati glasnogovornika za pobunu Kurte protiv dvojnika u drugačijem ruhu, Murte.
Žaoka ironije i satire je jedno, prozivka nešto sasvim drugo. Ukoliko nema mere, inteligencije i stila koji će „uzbunjivača“ održati na poziciji da sme upirati prstom, a da mu se to prizna za pravo, više nije reč o kritici. Tada smo usred primitivnog obračuna, na nivou pljuvanja u lice protivničkom igraču ili šutiranja novinara u glavu (živopisne psovke su, nažalost, već ušle u klasičan repertoar, pa ih malo ko smatra uznemirujućim - što je više nego alarmantno, kao pokazatelj otupelosti). I kada govorim o principu „zlatne sredine“, pre svega mislim na  očuvanje ravnoteže, integriteta, lične slobode i toga da u svakom trenutku znamo zašto se za nešto zalažemo, a da nam niko to nije nametnuo ili propisao. Mislim na sposobnost odbrane stava bez služenja niskim udarcima. Neko bi to nazvao „kritikom u rukavicama“, a ja je smatram jedinom pravom. Jer, u  rukavice se ne pljuje pre okršaja, već sugerišu eleganciju reči, misli i duha.