уторак, 8. септембар 2015.

Rez na duši, ožiljci u srcu

Umetnost možda nema konačno spasonosno rešenje za svet, ali, od svoje potrage za tom tajnom nipošto ne odustaje. I na razne načine se trudi da svoja otkrivenja podeli sa nama - jasno, glasno i potresno.

piše: Isidora Đolović


Kultura pamćenja kod Srba samo je jedan od poremećenih aspekata društva. Prema sećanju se odnosimo krajnje selektivno i prekrajački: proizvoljno mu dodajući ili oduzimajući, ulepšavajući ga ili ocrnjujući. Ipak, najgore je - ignorisanje. Bežeći od onoga što je bilo, izbegavamo suočavanje sa onim što sada jesmo i odbijamo šansu za popravljanje. Mračne devedesete nisu sasvim nestale sa petooktobarskom „revolucijom“, kao što ni propusti demokrata nisu nadomešteni bajkama sadašnjih poltrona MMF-a i evropskih nalogodavaca. Zbog toga je na mestu svaka opomena, suočavanje licem u lice sa pogubnim posledicama večitog „guranja stvari pod tepih“.

Već tradicionalno, treću godinu zaredom ispraćajući avgust i Letnje dane kulture, alternativna radionica „Reč“ zakazala je susret sa publikom, koji je ubrzo prerastao u svojevrsni javni čas na šetalištu pod zvezdama. Na tekst Drage Gavrilović, pod nazivom "Rez na koži", 25. avgusta ispred kafea "Korzo" na gradskom šetalištu odigrana je sjajna, hrabra, originalna i potresna predstava. Bio je to alegorični pregled strahotnih devedesetih i sveopšteg urušavanja kulturnih, moralnih, društvenih vrednosti, koje se produžilo do danas i ostavlja tragove, hteli mi to da priznamo ili ne. Jedan od umetnošću zanesenih čačanskih umova i retkih primera kako misao prevazilazi okvire lokalnog, Draga Gavrilović svojim dramskim minijaturama pretočenim u performans pruža uživanje poetskom, a uzbunu racionalnom delu naše duše. U isti mah, sa merom, ispunjava kriterijume stvaralačkog kvaliteta i društvene angažovanosti.

Najava:
Aleksandra Ilić i Aleksandra Lukić, obučene sasvim simbolično - u pajace (jer, na srednjovekovnim dvorovima je samo dvorska luda imala privilegiju izricanja istine), na improvizovanoj bini postavljenoj pred hotel "Beograd" (nekadašnji "Kren", blago secesionističke arhitekture), dok su se iza njihovih leđa smenjivale fotografije Nadežde Petrović i Disa (podsećajući nas na kulturnu baštinu čije važnosti i lepote uglavnom nismo ni svesni), izražajno i upečatljivo su pokušavale da dopru do svih nas, podsećajući na iskonsku svrhu umetnosti: da probudi, protrese, oplemeni. 

Tekst je problematizovao i u nedogled ponavljano određenje Srbije kao „ranjene zemlje“. Dok smo kroz istoriju uspešno odolevali udarcima spolja, nikada nam nije polazilo za rukom da na vreme odreagujemo na fatalne, iznutra zadavane rane. Naša greška je što, čak i kada prepoznamo, teško i nerado priznajemo  da smo najgori neprijatelji sami sebi, baš mi. Ogledalo perverznog pokrivamo zastorom, vređa nas istinitost fiktivnog (bio to teatar, književno delo, filmska vizija ili neki drugi vid umetničkog uobličavanja), a tešimo se i hipnotišemo tobožnjom realističnošću primitivnih serija i šou-programa. Muzičko-scenski perfomans „Rez na koži“ ukazuje na sve to, kroz evokaciju preživljenog ističući stalnost ožiljaka, još uvek čvrstu utemeljenost u mračnim vremenima započetih razaranja bića srpskog društva.

Reportaža:
Različite su bile reakcije prolaznika. Neki su, uz komentare:“Šta se ove deru?“ hitali svojim putem, ka nekom od okupljališta gde se ori glas “srpske majke“ ili kući, na novu orijentalnu TV seansu. Drugi su zastajali sa znatiželjom, pa bi poslušali sa odobravanjem ili pogođeni surovom istinitošću izgovorenih reči. Jedno je sigurno - svako od nas mogao je prepoznati njihovu ogoljenost, tešku i hladnu oštricu otrežnjenja, kao poslednji vapaj za dozivanjem pameti. Ton koji ispoljava melanholiju za ugušenim iluzijama mladosti, stečeni strah i očajanje, gubitak strpljenja - jer su stvari prevršile meru, ali odabranom epiloškom Kiplingovom poemom „Ako“ unosi i tračak neophodnog optimizma, ispraćen je pomno i nagrađen gromoglasnim aplauzom.

Bila bi prava šteta da izvedba ne bude ponovljena na nekoj većoj pozornici, pred više publike, jer nam je osvešćenje koje izuzetno dobar tekst nudi sada više nego potrebno i lekovito....Samo, bojim se da upravo većina neće razumeti kako kultura ne samo što nije prepreka za prosperitet države, nego je jedina svetla tačka u beznađu. Zato, BRAVO za gospođu Gavrilović i njene glumice, dve Aleksandre - Ilić i Lukić, kao i sve dobronamerne ljude otvorenog duha i neuspavane inteligencije koji su ih razumeli.

U međuvremenu, ostajemo deo paralelnog univerzuma u koji nas prenosi umetnost, gde borba još uvek deluje smisleno, dok nacija dotle ne trepćući gleda Kristijana Golubovića na „Farmi“ i pozdravlja svoje nove anti-junake…Jer, izgleda da samo negativni primeri, na kojima se mogu lečiti malograđanski kompleksi i hraniti izmrcvareni, dotučeni srpski ego, imponuju stanovništvu naše moderne Stradije. Pa i dvorske lude se oglašavaju sve ređe, jer ni gađanje paradajzom više nije jeftina rabota, a trgove su im odavno uzurpirali neki novi cirkuzanti.

******************************************************
Kao Telma i Luiz

Da ne bude sve u sasvim pesimističnim tonovima....Tekst je posvećen Ani i prijateljstvu započetom baš jednog ovakvog septembra. Tadašnje srednjoškolke, buduće cimerke, sapatnice i saučesnice u savladavanju izazova velegrada, imale smo samo mnogo planova (istina, često prilično glupavih) i mnogo uzajamne podrške, razumevanja, tolerancije. Bez toga, put u nepoznato bio bi mnogo teži, odrastanje i sticanje mudrosti neprimetnije. Društvo, momci, različita poznanstva - svi ti ljudi su uglavnom samo prolazili kroz naše živote i svim greškama smo se zajedno smejale, nakon što smo ih zajedno i propatile. 
 
Svašta se promenilo, ali, još uvek ne odustajemo od svojih snova, koliko god ponekad bilo teško. Još uvek smo nepopravljivi entuzijasti i borci. Mi smo sada u ulozi St.Elmo's fire generacije, pred nama je životna prekretnica. "Priči nikad kraja" - hvala ti, Aleks, što si već devet godina najbolja drugarica na svetu! Na tvojim daskama koje život znače, moje pero je uvek spremno da te podrži.