Nema sumnje, živimo u svetu čiji ubrzani razvoj diktira sve drastičnije i paničnije pokrete ljudskih života. Uz teror mladosti i lepote, kome smo na različite načine svakodnevno izloženi, možda najstrašnije nemani modernog doba predstavljaju opsesija uspehom i - zakon užurbanog sticanja. Njihove podanike regrutuju od malih nogu.
Nedavno je Beograd, po 46. put, ugostio decu iz raznih zemalja, u okviru tradicionalne manifestacije „Radost Evrope“. Ova svetkovina stvaralaštva najmlađih opstaje i pored toga što su se vremena promenila, pa ni klinci više nisu baš bezazleni kao što su bili. Moja generacija i one pre, a i malo posle nje, odrastale su uz „Muzički tobogan“, Branka Kockicu, „Fazone i fore“, „Metlu bez drške“ i „Šešir bez dna“, Dragana Lakovića i hor „Kolibri“, bajke koje je čitao Zijah Sokolović, crtane filmove pred drugi „Dnevnik“. Naši heroji bili su pesnici i pisci koji su posećivali škole; čitali smo knjige i stripove u izdanju milanovačkih „Dečjih novina“; pred početak školske godine kupovali komplete „Zavodovih“ udžbenika, bili koliko-toliko sačuvani od neprikladnih i negativnih uticaja spolja. A njih je bilo na pretek, u godinama sankcija, inflacije, ratova i sveopšte bede, koje su odrasli sebično i koristoljubivo „zakuvali“, ostavljajući nam svet bez sigurnosti. Pa, ipak, uz neizbežne izuzetke iz oba „tabora“, sve više se čini da je naše pokolenje bilo poslednje iole normalno!