недеља, 22. новембар 2015.

Ljudine, smradine i zastave

Bauk terorizma kruži Evropom. Prati ga, još strašnija, neman neznanja. Njen okot su - mržnja, predrasude i nasilje. 

piše: Isidora Đolović



Više ništa nije čudno, kada čak ni najbezazleniji među nama nisu imuni na njihove sporadične nalete. Dokle god dopuštamo da nas zaslepi ignorantsko, malograđansko, ograničeno u nama i oko nas, dok ne shvatimo da se svaka bol čovečanstva tiče i dotiče i nas samih, svet će biti nepregledna dolina sukoba, suza i kobne ostrašćenosti. 


Ukoliko još uvek niste primetili, estrada i politika šetaju ruku pod ruku, a dve posebno nametljive figure iz oba tabora imaju velike, suštinske sličnosti. Oboje žive u paralelnom univerzumu iz koga se svakodnevno obraćaju srpskoj javnosti. Ona želi da bude estradna, a on politička diva. U to su ubedili najpre sebe, a godinama se iz sve snage trude da u to uvere i ostatak države. Pri tom se uglavnom služe uvredama i ispadima upućenim neistomišljenicima, beskrajno uvereni u to da su „neshvaćeni, razapeti, suviše napredni i vredni“ za ovu ubogu, ograničenu sredinu. I kad je već tako, oni se, zaboga, uprkos nezahvalnosti i beznadežnoj zatucanosti masa, ipak zadržavaju i dokazuju svoju „progresivnost“ veštim ograđivanjem od prošlosti. Dele i opsednutost svojim najvećim rivalima - Cecom i DS-om, ali i simpatije prema Đinđićevoj uspomeni.


Dive i Dine


Slučaj nedavnih beogradskih koncerata Dina Merlina i prvobitne čudne zabrane unošenja srpskih zastava, izvesni tabloidi su propratili nazivajući bosanskog muzičara „smraDinom“, a taj okidač je bio dovoljan za provalu besa Internet-komentatora. Jelena Karleuša se, kao i obično, uključila rafalom uvreda, koje čak nisu toliko ni bile u vezi sa Dinom i nacionalizmom, već stalnom željom da pokaže koliko je uvek „protiv struje“. Odgovor je, između mnogo sočnih psovki, moguće sažeti u:“Srbi, VI ste smradine!“ Na kraju, zastava se ipak pojavila u publici, a devojčicu koja ju je raširila intervjuisali su kao nekakvog narodnog heroja.

Još jedna zastava, ovoga puta ona na pola koplja - u znak solidarnosti i žalosti za postradalima u terorističkom napadu na Pariz - spuštena je, izveštavali su revnosno mediji, po „izričitom nalogu premijera Vučića“. Zasigurno se bez tog blagotvornog bdenja nad našom savešću i osećajem dužnosti ne bi sami dosetili, a čini se da bez premijerove reči uskoro ni noć neće moći da se spusti (sem u našim glavama!), kamoli zastava.

Nažalost, sličnu empatiju - pa makar i samo deklarativnu - nisu ispoljili mnogi sunarodnici. Društvene mreže su dale svakakvima, ne samo pravo glasa, već i virtuelni megafon. To što je medijskim napredovanjem svaka duhovna palanka postala deo „globalnog sela“, ne izgubivši pri tom ni trunku provincijalne srži, omogućilo je da saznamo za najniže i najprimitivnije komšijske porive. Tako su i ovoga puta portali bili preplavljeni rečima podrške, ali i bizarnih komentara punih likovanja zbog „zaslužene osvete“ nad onima koji su nas „bombardovali i podržali primanje Kosova u UNESCO“. To je neodoljivo podsećalo na atmosferu koja je zavladala nakon 11.septembra i rušenja njujorških „kula bliznakinja“, prilikom koga je nastradalo na hiljade nedužnih Amerikanaca. I tada su ovde mnogi ocenili tragediju kao kaznu za bombardovanje SRJ. 

Važno je zvati se „kontraš“

Ovoga puta je od strane dežurnih „filozofa i psihologa u papučama“ isticano i kako bi napadnuti trebalo da sada „spuste nos“, kako Pariz nije nimalo važniji od Palmire (koju, uzgred, ruše isti islamisti), te da je stravičnost događaja maltene medijski izrežirana i nametnuta, bez veze sa prirodnim, ljudskim zgražanjem nad nasiljem i mržnjom. Među njima većina, izričući takve zaključke, istovremeno smatra neoprostivim identične reakcije Merlina, Tereze Kesovije ili Olivera Dragojevića iz devedesetih- osuđujući ih kao „govor mržnje“, a ne afektivne reakcije u ratnim okolnostima. Za njih, postoji samo krajnost - ili „ljudina“ ili „smradina“. 
izvor: telegraf.rs
Ali, dragi moji, grešite ukoliko mislite da „život jednog Francuza za nas nije nimalo važniji od Sirijca“, iako, naravno, svako ljudsko biće moramo poštovati i meriti istim aršinima. I varate se ako smatrate da su Kongo i Burkina Faso bliži srpskoj kulturi od francuske, ili da smo na bilo koji način sigurniji i zaštićeniji od trećeg svetskog rata na pomolu. Međutim, poriv za inaćenjem po svaku cenu i zaslepljenost bezgraničnim kompleksom „sami protiv svih“, ponovo nas sprečava da mislimo, osećamo i postupamo civilizovano, ljudski, hrišćanski i, da, evropski.  Jer, baš kao što plavokosa pevaljka psuje i vređa svoj narod, mada se zapravo samo izvestan broj  kvazi-novinara na još prostiji način ostrvio na Dina Merlina; i baš kao što Veliki Vođa viče na novinare i ostale okupljene slušaoce, sve češće gubeći „kočnicu“ u javnim obraćanjima; na isti način mnoštvo, ni samo ne znajući zbog čega, pretvara trenutak civilizacijske ugroženosti u mali, pakosni trijumf, kroz svoje mizerno, sramotno, ozlojeđeno „tvitovanje“.

Pevačica i političar su, zapravo, dva lica iste srpske parastvarnosti, dva simptoma našeg odvajanja od svake logike i odmerenosti. Od sukoba sa samim sobom i hibridnošću koja zbunjuje (pa tako preobraćeni radikal nastoji da bude mirotvorac i kosmopolita, a turbo-folk pojava bi da je shvate kao ozbiljnu umetnicu i aktivistkinju), a koja karakteriše i čitavu srpsku naciju u ovom trenutku, jača iracionalna ogorčenost na druge i manifestuje se u svakoj burnoj situaciji. Tada sve maske postaju prozirne. Jer, nije dovoljno buniti se protiv manjkavosti i predubeđenja svoje sredine, kada nedostaje napora da ih razumemo i, koliko možemo, popravimo. Nije dobro tražiti u tuđoj nenaklonosti jedini problem, ne ulažući napor da razumemo čime smo je uopšte izazvali. A najgore je biti nedosledan i galamiti samo radi bučnog odjeka sopstvenog glasa. 

Naposletku, ne moramo biti „ljudine“ - dovoljno je težiti ka tome da budemo LjUDI. Potreseni i saučestvujući sa Francuskom, više nego ikada moramo osetiti najčistiji poriv za pravednošću i otpor izopačenostima koje sa sobom nosi mržnja. Ponos našom zajedničkom istorijskom i kulturnom baštinom - jer, laž je da Srbiju lideri moraju „uvesti u Evropu“, da nije geografski i kulturno oduvek tamo - podrazumeva odlučnost da je čuvamo i branimo, ne oštrim rečima, već plemenitom dušom.