недеља, 8. новембар 2015.

Stradija uzbunama (ne) veruje

Po već oprobanom receptu, čim se nešto sumnjivo „iza brega valja“, u prvi plan izbiju izvikane, paničarski intonirane objave. Taman dovoljno da zaokupe svet, dok se ozbiljni problemi provuku i uminu bez reagovanja.

piše: Isidora Đolović

Koga je još nedavno saopštenje Svetske zdravstvene organizacije o štetnosti crvenog mesa, tačnije, njegovom kancerogenom dejstvu, podsetilo na situaciju od pre dve godine?  I tada su prvo istraumirali, isparanoisali (što i nije bilo teško, tome smo skloni) i naposletku iziritirali narod vestima o "aferi decenije, opasnosti godine"- prisustvu afla (ili će ipak biti alfa?)-toksina u mleku. Ima-nema? Piti ili ne piti? 

Ovoga puta, efikasnost je bila zagantovana, s obzirom da je udareno na srpsku, možda i najveću strast, pored one za rakijom - mesoždersku. Jer, kao nepisano pravilo važi da „nema bolje 'tice od prasice“ i ništa ne potresa široku dušu balkansku jače od kombinacije: domaća ljuta, masno pečenje ili megalomanski roštilj, zvuci narodnog melosa i pravoslavni krst o junačkom (zadriglom) vratu. Ko se ne uklapa u ovaj „tradicionalni“ profil, mora da je izrod ili domaći izdajnik.


Pre par leta, debatovalo se na sva zvona. Postala sam netolerantna na samu pojavu krave (čak i ljubičaste, sa omota "Milke"), ja koja zaista volim životinje. Kao njihove lude srodnice sa Ostrva pre nekoliko godina, dočekaše da se nađu u središtu dubokoumnih, ekonomsko-sociološko-psihološko-istorijskih rasprava na nacionalnom servisu. Zalud vapaji poljoprivrednika, koji su ionako izmučeni nikad gorim uslovima otkupa i proizvode isključivo zahvaljujući svojoj sizifovskoj volji. Trgovinski lanci takođe su podivljali - mani zdravlje, kad je zarada dovedena u pitanje! I onda na scenu, naravno, stupiše naši rukovodioci, kao strip-junaci. Videvši da je vrag odneo šalu, počeli su da u svom patetično skrušenom stilu smiruju uspaničenu raju. 
Videvši kakav su efekat proizveli, u želji da se brže-bolje izvade, napravili su seriju reklama, kako bi građanima vratili poverenje u mleko, smirili ih i demantovali ono što su sami nedeljama plasirali u javnost! Tako su se u tim reklamama (koje uskoro preplaviše novinske stranice, EPP prostor, bilborde) sa čašom punom belog napitka, blistavim kezom i optimističnim rečima, žiteljima Stradije obraćale poznate ličnosti, hrabro poručujući kako uprkos  svemu, da ne kažem Z`Inat, "oni piju mleko"! Tu je, između ostalih, bila pra-starleta Suzi Mančić, ali, najveću pažnju izazvao je angažman "srpske majke", koja promoviše - "srpsko mleko"! Procenivši ko ima najveći autoritet među masama i koga će najpre poslušati, odabrali su zaslužnu građanku  Cecu i farsa je upotpunjena. 

Kako bi, ovoga puta, izgledala kampanja odbrane mesa? Ko bi reklamirao slaninicu, svinjske glavudže i „komplet-lepinju“? Da li bi se neko od političara uključio u odbranu domaćih životinja, kao važnog inventara svake predizborne kampanje? Možda je vest o štetnosti crvenog mesa smišljena s razlogom, kako bi u predstojećoj propagandnoj trci imali što više ljubimaca za tetošenje pred kamerama?
Šalu na stranu, među „običnim“ svetom nepokolebljivi kult mesa odoleva svim statističkim izveštajima i nalazima, prema kojima smo već dugo u neslavnoj kategoriji zemalja sa najvećom stopom smrtnosti zbog srčanih problema i povišenog krvnog pritiska. Iako je u licu crven kao paprika, sa trbuhom nalik buretu, teškim disanjem i naoružan tabletama kao pepermintom, Srbenda (i ženskog pola) se ne odriče zaprženog, masnog, teškog obroka. Njegovom poslovičnom inatu prema savetima lekara u prilog idu akcije trgovinskih lanaca (kao po pravilu, prosečan sunarodnik sve i da želi, ne može sebi da priušti zdravu hranu), kao i sijaset manifestacija sa gurmanskom tematikom (Slaninijade, Kobasicijade, Roštiljijade, Pršutijade, itd.). Mesne prerađevine, pogotovo suhomesnati proizvodi, kao da su srasli sa ovdašnjim mentalitetom. Primera radi, moja baba nikako ne može da se pomiri sa tim što joj unuka jedinica (moja malenkost) ne jede meso, ubeđena kako sam zbog toga "zakržljala, pa me nema čovek za šta uhvatiti" (?!?). Na selima pogotovo još uvek važi ono "rumeni, puni obrazi = zdravlje", pa se na gojaznost gleda znatno tolerantnije nego na neuhranjenost. Podsetimo se još bizarne moderne poslovice "Bolje da ljulja, nego da žulja".
Zbog svega navedenog, aktuelni izveštaji SZO dočekani su sa većinskim prezirom i podsmehom. Teorija zavere sada je usmerena ka domaćoj industriji mesa i stočarima, a među najčešćim argumentima čuje se: „Kako je moj deda cepao po čvarcima i pršuti, pa doživeo 95. i nijednom nije išao doktoru!“ Istina, pravila nema, niti je ovde poenta u potpunom isključivanju mesa iz ishrane. Radi se o problematičnom sastavu proizvoda koji se narodu istanjenih novčanika serviraju. Međutim, da bi se uopšte razmišljalo o pomešanim iznutricama ili npr. govedini za koju se (i u svetu) neretko ispostavi da je konjetina, nužno je izbegavati krajnosti - a Srbima su one kao kućni prag. Zato će se radije šlogirati, nego propustiti da ih „želja mine“ za kalorijskom bombom, a sudžuk, suvi vrat, kobasicu ili kulen „mezetiće“ slađe nego jabuku.

Kao dugogodišnjeg vegetarijanca, „mesožderska kriza“ me zaobišla. Od onih sam što, viđeni očima prosečnog sunarodnika, „kljucaju i pasu“ nekakav „zeleniš i zrnevlje“. Naravno, nikome zdrav način života (uključujući i ishranu) ne garantuje da će ga bolest poštedeti. Znatniji je udeo stresa, naše svakodnevne napasti, u iznurivanju organizma. Ali, aktuelna diskusija iznova deli društvo na „patrijarhalne“(?) mesojede i „proevropske“(?!) biljojede, kao da smo dinosaurusi, pa sada obe strane argumentima kidišu jedna na drugu.
Čak i sa čisto estetske tačke gledišta, voće odnosi pobedu
Za to vreme, utihnuće istraga o nekretninama Siniše Malog, proći će bedno podilaženje prosvetarima crkavicom, predsednik će nakon neurohirurgije i filologije pokupiti još koju akademsku počast, a Veliki Diktator nastaviti da verbalnim mahnitanjem trenira strogoću. Narod će propustiti još jednu priliku da napokon nauči razlikovati prave, pritajene od lažnih, transparentnih razloga za uzbunu i adekvatno reaguje na svaki od njih. Poklanjanje poverenja pogrešnim izborima ostaće najteža nacionalna kob.