уторак, 15. децембар 2015.

Priče o pesmama: (O)Živeo boemski mit!

Piše: Isidora Đolović

(Bez)Brojni su razlozi koji Sergeja Jesenjina čine savršenim junakom romana ili filmova. Njegova biografija je već sama po sebi kao izmaštana, prožeta patinom bola i stradanja, ali i mnogo divljenja životu, čak i kada ga je nemilice gonio i zadavao poraze. 
Možda tada još uvek nisu, kao što je Nišlija predviđao, “poeziju svi pisali”, ali su je zasigurno mnogi čitali! Umesto današnjih “lajkova” na retuširane “selfije”, rasturali su se citati i stihovi po požutelim stranicama svezaka. Recitovalo se i deklamovalo naveliko, makar i improvizujući (setite se Nebojše Bakočevića dok uz skrnavljenje Prevera "bari” Anicu Dobru u Kako je propao rokenrol  !) , jer je kultura još uvek bila  za ponos - a ne sprdnju.  

A ponosili su se i među bratskim republikama muzikalnošću izdvajali žitelji Sarajeva. Cvetala je njihova osobena scena, tokom decenija čuvajući naglašeno melanholičnu crtu, neuhvatljivu setu magli kad se spuste na kotlinu. Osećala se ta distinktivna, gorko-slatka nijansa kod raznovrsnih izvođača, od “Indexa” preko “Dugmeta”, do “Zabranjenog pušenja” ili “Hari Mata Harija”.

"Pesnici su čuđenje u svetu"(A.B.Šimić) i stalni plamen ugledanja koji mami njihovu sabraću po gitari. Mnogo je primera svetski poznatih izvođača koji su svojim omiljenim poetama odavali priznanje i izražavali najiskrenije divljenje uplićući njihove kreativne niti u sopstveno umetničko tkanje. Neki od savremenih sledbenika već se i sami, postepeno, izučavaju na univerzitetskim katedrama. Korist ovakvih anahronih saradnji je višestruka, čak i onda kad npr. naši romantičarski pesnici poput Branka i Zmaja, bivaju naširoko promovisani kroz pop-melodije u izvođenju Zdravka Čolića ("Pevam danju, pevam noću" i XLVII iz zbirke "Đulići" - "Pesmo moja zakiti se cvetom"; doduše, ima još jedna lascivna Brankova, iz kasnijeg opusa s godinama sve nestašnijeg Čole!).

Posebnu pažnju jugoslovenskih omladinaca privlačili su tih godina Lorka i Jesenjin, delom zbog izrazitije melodijske i boemske žice, delom po nesrećnoj sudbini koja je prosto “vukla” na, ako ne identifikaciju, ono barem empatiju. Posebno su zanimljive Segejeve veze sa pop-kulturom i sve veće interesovanje koje budi njegov istovremeno tako poznat i misteriozan životopis. Kako je živeo, pisao, lutao, voleo, pio i - umirao, goreći u zanosu, višestrukom i kobnom strašću? Nije jedini pesnik koji je nadahnjivao umetnike iz drugih oblasti stvaralaštva, ali nama Slovenima je svakako sinonim za boemiju. Mnoge je inspirisao zlatni Serjoža iz Konstantinova, ali, samo mu je “Bolero” posvetio čitavu ploču.
Jednu od čari vinila predstavljala je nužnost pažljivog preslušavanja redom, bez preskakanja i uz prijatno pucketanje. Sasvim strano današnjici punoj žurbe i polovičnosti svakog doživljaja, ovakvo slušanje zahtevalo je strpljenje, usredsređenost na sadržaj ploče dok traje, potpuno prepuštanje zvucima. Konceptualni albumi su naročito podrazumevali celovitost doživljaja, unutrašnju povezanost idejnom niti i jasnom, skoncentrisanom porukom.

Vršnjaci smo, taj album i ja. Bila je to godina dobre muzike: iz berbe ’88. ostali su: Iron Maiden - “Seventh son of a seventh son”, Queensryche - “Operation:Mindcrime”, Helloween - “Keeper of the seven keys II”, Crimson glory - “Transcendence”, King Diamond - “Them”, Divlje jagode - “Konji”, poslednji album “Bijelog dugmeta” - “Ćiribiribela”. Uglavnom konceptualni i svi moji omiljeni, mnogo pre nego što sam saznala za ovaj hronološki podatak, još jednom se uverivši u stabilnost bodlerovskih korespondencija. Njima je, očigledno, premrežen naš život.

Ploča „O Jesenjinu“ grupe „Bolero“, objavljena je 1988. i inspirisana ruskim pesnikom. Možda prvi pravi, a svakako najbolji konceptualni album na ovim prostorima, sniman je u Studiju 1 RTV Sarajeva. 

Osnovan 1982. ovaj bend se, nakon dužeg perioda vežbanja u podrumu doma „Vasa Pelagić“ na Grbavici, gotovo stidljivo predstavio javnosti četiri godine kasnije, sa pločom „Na kraju slavlja“. Navodno je na audiciji za pevača jedan od odbijenih kandidata bio Tifa, tada član “Topa” i “Teške industrije”, budući vokal “Bijelog dugmeta”. Ime su odabrali po čuvenoj kompoziciji Morisa Ravela iz 1928, prvobitno namenjenoj za baletska izvođenja. Time su se jasno odredili i opredelili za budući muzički put. Na sceni bivše Jugoslavije, danas tek nešto manje poznati nego onda, predstavljaju dragocenu minijaturu -  biser kratke karijere i sitnog, ali vrednog opusa koji se tek sada zaista otkriva.
Prvi album, u izdanju gradskog „Diskotona“, jasno naznačava kojim će se pravcem kretati i koje će biti dominantne odlike njihovog zvuka. On je jasno i (ne pre)glasno predstavljen već prvom pesmom „Galebovi“, a učvršućuju ga numere "Sama", "Misli na mene", "Dajana", "Sjećanja na tebe"....Najzaslužniji su svakako neobični, snažni vokal Mileta Anđelića i kompozicije osnivača, gitariste i tekstopisca Miroslava Miše Bartulice. Ostali članovi bili su basista Mustafa Čizmić, bubnjar Zoran Grabovac i klavijaturista Nedžad Hadžić. Između malo samostalnih nastupa, izdvaja se upravo promocija druge ploče, u vidu velikog koncerta pred sarajevskom katedralom.


Izdvojili su se sasvim nenametljivo, pre svega odsustvom (svojim zemljacima uobičajenih do iritantnosti) koketiranja sa poseljačenim “etno” zvucima i podilaženja melosu, insistirajući na artističkom "šmeku", atmosferi barova i ruske zime što napolju “reže”. Mirišu te pesme na rum, jeftin duvan u maglovito, mamurno jutro, na mastilo u notesu i zamrljane stolnjake. Pronose arhaični dah revolucije i obnove, sivilo studentskih soba kao iz romana Dostojevskog. Ćute susprezani krik obespravljenih, neke daleke, izgubljene ljubavi. Čudna je to  tragika, jedna velika, ali, nesatiruća pustoš. 
Primetan je uticaj (doduše, blag i znatno srećnije uklopljen) bizarnog i kratkotrajnog talasa jugoslovenskih motiva, nazvanog „new partisans“. Naime, referišući na satirične "New primitives"-e, a u želji da, valjda, pokažu sopstveni mladalački bunt i društvenu osvešćenost, nekolicina sarajevskih bendova počinje da se služi komunističkom ikonografijom, oživljava već "bajate" tekovine NOB-a i skoro očajnički prkosi sve glasnijim nagoveštajima rasparčavanja jugoslovenske idile. Vešto balansirajući na ivici kiča, Bijelo digme pločom "Pljuni i zapjevaj" (kineske balerine na omotu i nekoliko otvoreno angažovanih numera) utire put već sasvim grotesknim pločama Merlina ("Teško meni sa tobom" i mlada drugarica partizanka na omotu) i Plavog orkestra ("Smrt fašizmu", silazna putanja nakon obećavajućeg debija sa "Soldatskim balom", koji takođe zaslužuje poseban tekst i dobiće ga). 

"Bolero" nipošto nije skliznuo u neukus i preterivanje, ponajviše zahvaljujući mnogo dominantnijem sveslovenstvu. Ono prosijava kroz nostalgični, setni duh, odabir instrumenata i dočaravanje atmosfere, a simbolizuje ga odabrani "glavni junak jedne ploče". U njegovu čast je sve, počev od vorholovski inspirisanog dizajna omota ploče, pa do predivnog recitala gosta, Radeta Šerbedžije.
Većina numera stupa u dijalog sa likom i delom slavnog poete, predstavlja impresije o njegovom burnom i teškom životu, ili varijacije na teme kojima se bavio, a koje su odgovarale trenutku i mestu stvaralaštva jugoslovenskih sledbenika. „Sviraj harmoniko, tugo, tugo“ i „Pismo majci“ su jedini u celini preuzeti i prepevani tekstovi. 

1.Jelena 2.O Jesenjinu 3.Koščate ruke 4. Sviraj harmoniko, tugo, tugo
5.Krčmarska Moskva 6.Zašto umiru proleteri 7.Konjuh planinom 8. Pismo majci
Jesenjin (1895, Konstantinovo - 1925, Sankt Peterburg)
Zašto baš Jesenjin? Možda se odgovor na ovo zanimanje, tadašnje kao i današnje, krije u Rusiji posvećenom odeljku najnovijeg broja magazina "Vodič za život". Članak Ane Atansković "Sergej Jesenjin, najčistija duša poezije"  uz podnaslov "Kako je živeo i o čemu je pevao pesnik nad pesnicima", predstavlja istinski moćan, dirljiv, dostojan omaž mnogovoljenom i odavno besmrtnom poeti, "zlatnom Serjoži". Kada književnik piše o književniku, često budu u pitanju najlepši redovi, pravi lirsko-dokumentarni mali eseji - ovaj tekst je upravo takav. Služeći se istorijskim podacima, citatima, uspostavljajući neraskidivu vezu svoje nadahnute misli povodom stvaralaštva Jesenjina sa samim delom o kome piše, stapa sve u priču poznatu, a na poseban, ličan istovremeno kao i poetičan, način ispripovedanu. Baš kao i "Bolero" nekada.

O tome kako je Sergej voleo i patio, kuda ga je vodio život i sa kim se susretao, kako nikada nije napustio u dušu urezanu ljubav za čistotu svog sela i kako je izgledao kobni sudar njegove prirodi zavičaja i slobodi osećanja potpuno okrenute duše sa surovim velegradom, sujetnim kolegama, beskrupuloznim režimom; o tome kako se i kojim do danas nerazjašnjenim spletom okolnosti sve rasulo i dovelo do tragedije; kako je kult pesnika rastao još za njegovog života i kako je, naposletku, svoj odjek pronašao u Ani, a posredno i u svima nama - govori ovaj, odabranim fotografijama obogaćen članak, vraćajući nas u skoro vek daleku a možda jednako hladnu i snežnu rusku zimu, pričom o onome ko je (čast Puškinu, Fjodoru, Lavu i ostaloj bratiji!) simbol ruske duše - široke, tople, u pijanstvu iskrene do samouništenja, a bolne, izranjavane i nesmirene RUSKE DUŠE.

Izgleda da nikada nije bilo teško naći povod za prelepo priznanje boemu "Krčmarske Moskve", jedinstvenom, neuporedivom, nezaboravljenom. Koji je, kako navodi Miša Bartulica u jednom intervjuu iz osamdesetih, "bio roker".
Album uokviruju danas najpopularnija “Jelena” i prepev “Pismo majci”. Nimalo slučajno. Uprkos raznim maštovitim tumačenjima, “Jelena” je ljubavna pesma taman koliko i “Bacila je sve niz rijeku” (i o njoj drugom prilikom) govori o abortusu! Obično doživljavana kao balada o prekidu romantične veze, zapravo je posvećena majci jednog od članova benda, ostavljenog u sirotištu. Prva dva stiha, zapravo, jasno upućuju na značenje: "Nismo svi iz ljubavi stigli na ovaj svijet. Proplakah u času kad nema nikog da te zavoli". Lagani početak prate spoj scenskog (operskog, baletskog, uopšte pozorišnog štimunga, sa pozadinskim vokalom i praporcima a-la-“Krcko Orašćić” ili “Bambi”) sa oštrim zvukom -  i prelaz u rokenrol-žestinu. Počev od druge strofe, pesma dostiže vokalni i muzički klimaks. Obraća se, bez očekivanja odgovora, majci koja je daleka, strana - to je konačno jasno iz stihova "danas više nemam snage da te zavolim; danas samo moram, moram još jednom da te potražim". Proklinje nezainteresovane bogove i hladne zvezde, istovremeno pomiren sa sudbinom koja ga je osudila na uvek tuđe suze. Ruski elementi koji će pratiti čitavu ploču, ovde su hor, operski glas i ono šaputavo, “daragaja maja”, kada se tope i glas i srce.
Pravi, neočekivani  danse macabre predstavljaju “Koščate ruke”, čiji tekst prenosim u celini, kao mnogo rečitiji od bilo čega što bi se moglo o njemu napisati:

Mrsile su se tvoje crne kose
lelujala se naša nada
igrale su naše noge bose
u ritmu kiše što nad gradom pada

Magle sive tjerali smo skupa
i žalili krošnje pokislih breza
samo noge bez glave i trupa
gazile su blato vladala je jeza

Koščate ruke grle se još jače
i oči spavaju na samom dnu suza
a ovo nebo ne prestaje da plače
nad živim stvorom što ulicom puza

Još samo žive ovi sivi dani
i naša ljubav vrti se i pati
ka obali nekoj mi plovimo sami
da nam ona izgubljeno vrati.

I nastavlja se praksa smenjivanja mirnog ubrzanim ritmom, već kroz sledeću stvar, a to je obrada trećeg dela poeme "Krčmarska (kafanska) Moskva", ovde naslovljen "Sviri harmoniko, tugo, tugo". Prethodi mu recital velikog šmekera Radeta Šerbedžije (još sa “Ne daj se, Ines” osvojio je i one koji nisu voleli da slušaju poeziju), te “rasprave” sa Mišom koji personifikuje modernog Jesenjina. Čak ni “Azra” nije bolje uklopila harmoniku (“Voljela me nije nijedna”) u tvrdi ritam! Njen zvuk počinje da “štrika” kroz melodiju i ispreda ambivalentnu ispovest mangupa, usmerenu protiv ženskog roda, sveta i ponajviše samoga sebe. Njeni su stihovi grubi, vulgarni, opijeni od gnušanja nad sopstvenim padom - a ipak, ta "kučka, šuga", "plašilo za vrane" i "strvina" istovremeno je draga koju moli za oproštaj i zbog koje i rastače - ali i ponovo sabira svoj život.
To je prava uvertira u sledeću pesmu, najveličanstveniju na albumu. Krčmarska Moskva” predstavlja direktan dijalog sa Jesenjinovim životom iz najkritičnije faze, kada već počinje da se potuca po kafanama, svađa i tuče sa Isidorom po ulicama, izaziva scene i pravi degradirajuće ispade. Ona je ujedno potresno svedočanstvo jedne turbulentne, samodestruktivne i neuništive ljubavi. Jer, i posle tri braka (Zinaida Rajh, Isidora Dankan, Sofija Tolstoj), četvoro dece, mnogo avantura i pijanih noći, "ostala si ti da se napiješ za mene". Jesenjinu se, prilikom navodnog samoubistva, oko vrata nalazio šal koji mu je Isidora poklonila. Šal je, dve godine kasnije, takođe presudio i balerini. Doduše, stih "a šta ako mi druga na grob donese cvijeće?" asocira na slučaj Galine Belislavskaje, koja se ubila na pesnikovom grobu, godinu dana nakon njegove sahrane.

Treba primetiti i to da pesme "Krčmarska Moskva”, “Sanjao sam noćas da te nemam”(Bijelo dugme) i “Uspavanka za G.B.”(Merlin) povezuju instrumentalna monumentalnost, “epičnost” i neraskidivo prepleteni motivi ljubavi i smrti.
 “Zašto umiru proleteri”, barem je tako ja doživljavam, predstavlja rezignirani odgovor idealima prošlosti, neku vrstu nastavka “Moje generacije” sa debitantskog albuma. Ona istovremeno i osuđuje i brani, povezuje uspone i padove, Goli otok i podvige, izdaju starih i ravnodušnost novih pokolenja. Nije li i sam Sergej domovini pisao:

Nisi ti u mog boga verovala,
Rusijo, otadžbino moja!
Ti si, kao čarobnica, daljine merila,
I bio sam, kao posinak tvoj, ja.

 Konjuh planinom”, pričao mi je ćale, pevali su udarnici na radnim akcijama. Dok sam stanovala na Karaburmi, čekala sam gradski prevoz na stanici u ulici Husinskih rudara (čiji je čuveni štrajk trajao od 21. do 28. decembra 1920. u Husinu kod Tuzle)
spomenik rudarima

Kao levičarsko dete, još uvek osetim neki neverovatni naboj, ponos pomešan sa jezom, kada slušam ovu pesmu. Stara partizanska kompozicija nastala je 1941. u spomen na rudara, proletera i narodnog heroja Peju Markovića, nastradalog u borbi. Reči je sastavio Miloš Popović Đurin, a muzika je delo Oskara Danona, prema ruskom uzoru. Sem “Bolera”, obradila ju je i grupa “Azra”. Sama numera  je bendu zadala mnogo muke oko objavljivanja, ali, konačan rezultat je impresivan. Originalni tekst takođe:
Konjuh planinom, vjetar šumi, bruji,
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noć je crno svu zemlju zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinjskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.


Na kraju, stoji još jedan prepev, toplo i nežno "Pismo majci", ispovest umorne i otrovane duše, koja još jedino u sećanju na zavičaj i starici kao podsetniku na sopstveni izgubljeni spokoj i bezazlenost, na nekoliko trenutaka ostavlja iza sebe blato i ponor.
Grupa prestaje sa radom 1989. godine. Bolja vremena koja su čekali nisu došla, oni su danas „rasuti po celom svetu“. Bartulica je okupio bend sa kojim nastupa, pod nazivom "Bolero reunion", ali, kruže mnoge osnovane priče da Mile nije njihov deo zbog nekorektnog odnosa vođe benda prema njemu. Koliko god Miša bio "mozak" grupe, Anđelić je, svojim karakterističnim i snažnim glasom, dao tim pesmama dušu i srce. Zbog toga, one ostaju i greju svojom setom, večne kao „istine koje vole boleti“.

I mada su se gnevno zaklinjali da neće pevati “o ludom pjesniku”, posvetili su mu čitav album. Istoimena moćna, energična pesma (koju sam namerno ostavila za kraj teksta), zapravo je jedina iole “vedra” na ploči, a Sergej i njegova “bludna svetica” postaju prototip, davne inkarnacije savremenog patnika i njegove drage.