недеља, 27. децембар 2015.

Priče o pesmama: Svetovi u mimohodu

Nisam jedina koja je oduvek u muzici pronalazila nešto posebno magično, što prevazilazi prostor, vreme, uzdiže iz svakog znanog i objašnjivog egzistencijalnog iskustva u prostore nedokučive sreće, strepnje, žalosti, straha...i nije li baš ova, od svih umetnosti, svojevrsni MEDIJUM, obdaren moćima da dočara - i začara?

piše: Isidora Đolović
Šta nas to oduvek privlači misteriji, "kvalitetnoj stravi i dobrom, starom mraku" (da parafraziram Vesnu Aleksić) i poigravanju nepoznatim silama? Je li to bila želja da ovladamo nedokučivim, spoznamo totalitet postojanja, prevladamo konačnost? Oprobavanje snaga i, Rastkovim rečima, hvatanje u koštac "sa silama nemerljivim"? Ili nešto treće?

Jasno je samo sledeće - bez upliva misterioznog, naši bi životi bili, takoreći, sasvim nezanimljivi. Otuda i neprolaznost interesovanja za knjige, filmove, sadržaje o čarobnjaštvu, okultnom, iluzionarstvu, magiji, mitovima. Ono po čemu su se određene epohe naročito izdvajale bilo je naglašeno nastojanje da razbiju monotoniju svakodnevnice, večno ubeđenje čovečanstva da je baš njihovo doba period opadanja. U te svrhe, a uporedo sa napretkom različitih naučnih, religijskih i stvaralačkih pokreta kao odraza duha vremena, dolazilo je do mnogih interesantnih eksperimenata. Njihova veća ili manja mističnost, egzotika i elitnost oblikuju i naše današnje viđenje  tih perioda i tema.
Kristijan Bejl u filmu "Prestiž"
Misterija života i smrti ne prestaje da zaokuplja čovečanstvo, bez obzira na nivo njegovog razvoja. Spririt(ual)izam, vera u mogućnost uspostavljanja veze sa mrtvima, postojanje paralelnog "sveta duhova", odnosno, specifično poimanje zagrobnog vida egzistencije, danas zvuči arhaično, pomalo smešno i prevaziđeno, ali jednako intrigantno kao u doba svog najvećeg uzleta. Prema ovom shvatanju, duhovi se nastavljaju razvijati i u mogućnosti su da odabranima, ljudima koji su ovladali opskurnim "komunikacijskim kanalima", prenesu svoje poruke i obelodane saznanja o onostranom. Razvoj i vrhunac pokreta obuhvata gotovo čitav vek, između 1840. i 1930. godine, posebno kada je reč o područjima pod anglosaksonskim (govornim i kulturnim) uticajem. Popularizovan je među pripadnicima srednje i više klase, uglavnom visokoobrazovanim i pomalo ekscentričnim, koji su organizovali posećene i uzbudljive seanse. Može se slobodno reći da je prizivanje duhova, znatno pre nego što je "Atomsko sklonište" pevalo o ponoćnim sedeljkama "uz stol na tri noge, bez ijednog čavla", bilo nešto kao današnji dekupaž ili "tvitovanje" - prava pravcata moda. I više od toga - gotovo prestižni vid zabave za društvenu elitu (čak i u Beogradu, o čemu je pisao npr. Simo Matavulj u svojim "prestoničkim" pripovetkama).
Da li je spritualizam bio tek moda oslonjena na trikove i manipulacije ili ipak "ima neka tajna veza"? 
Cilj je bio - prekoračiti granicu svesti i pojavnog sveta, "izvući" iz nepoznatog korisno i novo. Usmerenje jasno ukazuje na vezu sa simbolizmom i modernom u umetnosti, jer je usmerenje koje ih je iznedrilo gotovo istovetno. Međutim, već krajem osamdesetih godina XIX veka, usled učestalih optužbi za prevare i šarlatanstvo "medijuma", počinju da se formiraju zvanične organizacije spiritualista (i u tim okvirima poklonika posebnog ogranka, spiritizma), radi odbrane i "ograde" od prostih zabavljača i lovaca na džep lakovernih. Jer, najsnažnije "gorivo" za okretanje spiritualnim seansama bio je očaj usled gubitka najbližih, a posebno su ratovi bili pogodni da ojačaju želju ožalošćenih za pokušajem stupanja u vezu sa pokojnicima. Tokom i neposredno nakon Velikog rata, interesovanje je obnovljeno sa još većim intenzitetom.

Primera radi, jedan od najistaknutijih sledbenika ovog učenja bio je čuveni pisac Artur Konan Dojl. Nakon što mu je sin stradao u ratu, tvorac Šerloka Holmsa pridružuje se londonskom udruženju "Ghost club", osnovanom 1862. sa namerom da se bavi prvenstveno naučno utemeljenim ispitivanjima paranormalnih aktivnosti, te dokazivanjem - ili pobijanjem - teze o postojanju fenomena ove vrste. Jedan od članova pomenutog kluba bio je i Čarls Dikens, dok su, primera radi, seanse Italijanke Eusapije Paladino posećivali Pjer i Marija Kiri, a o popularnosti njujorških sesija i da ne govorimo. Ipak, bilo je i suprotnih težnji, a među najžešćim progoniteljima tobožnjih medijuma bio je i veliki Hari Hudini.
Hudini na seansi - protivrečni odnos prema medijumima: prezirao ih je,
 ali i dao supruzi uputstva za eventualni posmrtni pokušaj komunikacije!
Rođen je kao Erik Vajs, 1874. godine u porodici mađarskog rabina, emigriraloj u Ameriku. Kao devetogodšnjak, sa svojim njujorškim drugarima "osniva" dečji cirkus i predstavlja se kao Leteći princ. Ime pod kojim će se proslaviti - Hari Hudini - sastavio je kasnije, od svog američkog nadimka i prezimena francuskog iluzioniste Žan-Ežena Udana (Houdin), kome se divio. Karijeru započinje u vodviljima, a istinsku popularnost mu donose nastupi u cirkusu "Orfeum" 1899. godine i evropska turneja koja je usledila. Proslavio se tačkama oslobađanja iz nemogućih situacija - od lisica, ludačke košulje, preko katanaca, do nemogućih zaključanih prostora, ništa nije moglo da ga zadrži. Postaje najveći iluzionista, predsednik američkog Društva mađioničara, pobornik autentičnosti i veštine, veoma živopisna ličnost.

Ovaj nesuđeni glumac i avijatičar svakom novom tačkom postavljao je izazove za obavezno pozivanu policiju, poput bekstva iz sibirskog zatvoreničkog voza prilikom gostovanja u Rusiji. Poigravanje i rizik bili su neizostavni deo njegove harizme i jedinstvenosti, pa tako i danas postoje teorije da je bio tajni agent Skotland jarda, a glasine o obdarenosti natprirodnim moćima širile su su već u vreme najveće popularnosti. Hudini je drsko, samouvereno i istraživački radoznalo prkosio smrti - a baš taj naziv nosi i jedan od filmova koji se bave njegovom pojavom - "Death defying acts" iz 2008. Možda najčuveniju tačku, kojoj je ostao veran gotovo do samog kraja, uvodi 1913. - radi se o bekstvu iz tzv.  "chinese water torture cell", koje bi izveo za svega tri minuta.
Nakon majčine smrti, Hudini se '20-ih godina XX veka zainteresovao za spiritualizam. Međutim, otkrivši kako se u velikom broju slučajeva metode i tvrdnje posrednika zasnivaju na prevari, posvećuje se njihovom razotkrivanju. Zahvaljujući sopstvenoj dugogodišnjoj mađioničarskoj praksi i poznavanju trikova, ali i izgrađenoj reputaciji u relevantnim krugovima, procenio je da će imati veće šanse za uspeh i "bacio" se na posao. Imao je običaj da maskiran posećuje seanse, a onda se u ključnom trenutku razotkrije i upre prstom optužbe u lažne vidovnjake i medijume. Na meti su mu se posebno nalazili oni kojima je polazilo za rukom da zavaraju čak i eminentne akademike. Kao član Američkog udruženja naučnika, poundio je primamljivu nagradu od 10.000 dolara onome ko bi uspeo da dokaže svoje sposobnosti. Naravno, nije bilo laureata!
Dokaze do kojih je došao objavio je u knjizi "Mađioničar među duhovima", a u poslednjim godinama karijere svoje nastupe koncipira i naslovljava prema načelu "Three shows in one: Magic, escapes and fraud medium exposed"! Neminovno navlači na sebe gnev mnogih, pa i svog dojučerašnjeg prijatelja, pomenutog ser A.K. Dojla. Pisac je verovao da se sam Hudini služi paranormalnim aktivnostima i na taj način "blokira" svoje rivale, žigosane kao lažnjake! Svoja uverenja iznosi u knjizi "Edge of the unknown", a sukob prerasta u otvoreno neprijateljstvo, pa će Dojl biti jedan od glavnih osumnjičenih nakon Hudinijeve, do danas nerazjašnjene smrti, 31. oktobra 1926. godine.
Artur Konan Dojl i Hari Hudini - vreme prijateljstva
Zvanična verzija glasi: smrt je nastupila kao posledica pucanja slepog creva, koje je, opet, bilo posledica neočekivanog udarca od strane studenta Gordona Vajtheda. Mladić je, navodno, želeo da odgovori na postavljeni izazov i isproba mađioničarev neverovatni prag izdržljivosti bola. Nezvanično, Hudini je otrovan arsenikom. Šta god bila prava istina, misterijom obavijen odlazak u večnost potvrdio je ambivalentni stav majstora iluzije prema spiritualizmu. 

Jer, Hari se pre smrti dogovorio sa svojom voljenom suprugom Bes da joj, nađe li da je komunikacija moguća, pošalje znak u vidu tajnog koda, koji će samo njih dvoje razumeti ("Rosabelle believe", po oboma omiljenoj pesmi). U tom cilju, udovica će punih deset godina priređivati seanse na Noć veštica. Sa izuzetkom Artura Forda i njegovog, kako će se ispostaviti, lažnog dekodiranja šifre (1929. godine), nakon poslednjeg bezuspešnog pokušaja, Bes Hudini je 1936. konačno ugasila sveću kraj njegove slike, sa rečima "Decenija je dovoljno dug period za čekanje jednog čoveka". Ovu noćnu seansu, održanu na krovu "Knickerbocker Hotel"-a, pratila je snažna oluja, sa munjama i gromovima, koja je - kako će učesnici tek naknadno saznati - obuhvatila jedino područje iznad mesta gde se skup održavao. U godinama koje su usledile, tradiciju preuzimaju i čuvaju poštovaoci njegovog lika i dela, počev od četrdesetih godina proteklog veka.
iz filma "Hudini"
Među filmovima inspirisanim njegovom životnom pričom, izdvaja se "Houdini" Džordža Maršala, snimljen 1953. godine, prema istoimenoj knjizi Harolda Keloka. Glavne uloge pripale su Toniju Kertisu i njegovoj tadašnjoj supruzi, Dženet Li. Za razliku od stvarne priče, ovde je Hudiniju glave došao neuspeh pri bekstvu iz čelične kutije napunjene vodom. Akcenat je stavljen na nastupe i ljubav prema Bes, a upravo ovaj film i poznati pokušaji supruge da posthumno stupi u vezu sa Harijem, inspirisali su jednog progresivnog muzičara da stvori veliki hit, tačno tri decenije potom. Nije zgoreg ni pomenuti još jednu zanimljivost, kći Tonija i Dženet, takođe poznata glumica Džejmi Li Kertis kasnije će proslaviti horor-franšizu "Noć veštica", datuma radnje koji je za Hudinija (kao i Rivera Finiksa) bio koban.
Toni Kertis kao Hudini
Majkl Gordon "Majk" Oldfild, vršnjak filma "Houdini", britanski muzičar, slavu je stekao 1973. godine albumom "Tubular Bells". Danas kultna ploča, na kojoj je daroviti Oldfild, svirajući više od dvadeset instrumenata, "prošpartao" kroz raznovrsne žanrove, nagovestila je buduću skladnu kombinaciju progresivnog rock zvuka, folk i klasične, elektronske i ambijentalne muzike, na kojoj će se zasnivati buduća karijera muzičkog maga. Naslovna numera korišćena je u filmu "Exorcist".

Kada se 1983. pojavio album "Crisis", osmi po redu, automatski se izdvojila čarobno lepa numera pod poetičnim nazivom "Moonlight shadow". Zahvaljujući spoju predivnog, zvonkog vokala Škotlanđanke Megi Rajli , enigmatičnog teksta i prikladnog pratećeg spota, postaje najuspešniji singl u Oldfildovoj dugoj i uspešnoj karijeri - ali i predmet neprestanih polemika o njenom značenju i pozadinskoj priči.
Mike Oldfield
Različite, neutemeljene verzije i maštovita tumačenja (pre će biti - učitavanja nepostojećeg značenja) vezuju je za ubistvo Džona Lenona i iskustvo udovice Joko Ono. Ima i onih koji u stihu "shot six times" vide aluziju na Linkolnovog ubicu, a mnogi pronalaze ljubavnu priču o ženi koja je u snu videla ubistvo voljenog. Sam tekst je, ipak, krajnje jednostavan i jasan, a ono što "nosi" priču pre svega je njena tajnovitost: noć, okultno, prožimanje onostranog i realnosti trenutka. Početni impuls koji je nadahnuo autora - sastavljen iz priče o Hudiniju, seansama i filmu sa Tonijem Kertisom, pruža pomalo ironično osvetljenje s obzirom na mađioničarev skeptični odnos prema spiritualizmu.

Oldfild je, kao što to obično biva, već imao spremnu melodiju i isplanirao dugogodišnju saradnicu Megi za vokal. Tekst nastaje za par sati, a sam autor (baš kao i Nik Keršou u slučaju "The Riddle", o kojoj sam takođe pisala) priznaje da je reči sklopio uglavnom nasumično, inspirisan pre svega filmom o Hudiniju, ali, ne negirajući moguću podsvesnu reakciju na vest o Lenonovoj smrti. Iako očigledno zaista nije u pitanju ništa više od toga, fanovi su iskonstruisali čitavu priču! U intervjuu datom Geretu Rendalu, 1995. godine, Majk na pitanje da li je pesma aluzija na ubistvo Džona Lenona odgovara:

"Ne baš...pa, možda, kada se osvrnem na to, možda i jeste. Zapravo, stigao sam u Njujork te grozne večeri kada je upucan i smestio sam se u sedištu "Virgin records"-a u ulici Peri, svega par blokova od mesta gde se to desilo, verovatno se ušunjavši u moju podsvest. Isprva me inspirisao film koji sam voleo - "Houdini", igra Toni Kertis, o pokušajima da se Hudini prizove nakon smrti, putem spiritualizma...isprva je to inspirisalo pesmu, ali mnogo drugih stvari se moralo ušunjati bez mog svesnog znanja."
Već uvodni stihovi  pokazuju da ne može biti reči ni o Lenonu i Joko, niti o izgubljenoj ljubavi: "The first time ever she saw him..." Očigledno se radi o izvesnoj košmarnoj viziji stranca u opasnosti, izazvanoj možda hipnozom prilikom seanse, možda nekim drugim vidom povezivanja. To što muškarac promiče "worried and warning" ukazuje na opasnost, ozbiljnost situacije - a "caught in the middle of a desperate fight" jasno razotkriva sukob, dvoboj. Lajtmotivski redovi "Carried away by the moonlight shadow" i "And (but) she couldn't find how to push through" otkrivaju dva osnovna obeležja i usmerenja pesme, ali je i dele na dve idejne polovine: prva predstavlja lepotu i metaforičnost slika (mesečeva senka, šapat drveća - priroda koja oživljava u stanju slutnje, oplakuje i strepi), zamamnost atmosfere koja je prati, dok druga ukazuje na to da se junakinja našla u središtu tajanstvene priče (kao Alisa! "Lost in the riddle") i ne uspeva da prestupi granicu sna i jave, ovostranog i onostranog, da reaguje i pomogne. Ona je, naprosto, nemi posmatrač zločina - i zato je pomirljivi refren jedino što može da izrazi. Jer, vizija prolazi - ostaju učesnici.
Oldfield & Reilly
Temporalno pozicioniranje donosi početak druge strofe ("Four a.m. in the morning"), uz još jedan dokaz da je reč o seansi - i neočekivanu promenu posmatračke pozicije, već od refrena: jer, "ona" postaje "ja"("I stay, I pray", "I watched your vision forming", "Will you come to terms with me this night"). To može sugerisati uključivanje medijuma i usložnjavanje fokalizacije ("but she couldn't find how to push through" - neuspeh povezivanja), a video koji pesmu prati pruža nam osnova za ovakvu pretpostavku. Meni lično omiljeni stihovi jesu "Stars roll slowly in the silvery night" - veoma lepa slika, kao i "The night was heavy and the air was alive" - koji dočarava sugestivnu, napetu atmosferu. Ženska osoba, naprosto, dograđuje posredovani doživljaj. Jasno je da je posmatrani muškarac nečija žrtva, ali, svedok nije u stanju da premosti zabranjenu distancu i razreši ukazano. 

Već u refrenu, svetovi se mimoilaze, ali, bez mnogo žaljenja. Nada u univerzalnu, postmortalnu realnost gde će svi biti konačno sjedinjeni, isključuje bilo kakvu tugu. Sam po sebi čaroban, mesec i ovde ima važnu funkciju: njegova senka (ne slučajno, jer je reč o pojmu-pratiocu privida) odnosi viziju,baš kao što  svitanje razbija  tajnu.
seansa u filmu "Iluzionista"
Video u režiji Kita Mekmilana ima dve verzije, dužu (originalnu) i skraćenu (za potrebe TV stanica). Sniman je na lokacijama Hatfield House i Brocket Hall, odabranim tako da doprinesu samoj priči i atmosferi usklađenoj sa rečima pesme. Poseduje kontrast topline, osvetljenosti i sigurnosti sobe u kojoj borave izvođači - i noćnog mraka, tajanstvenosti napolju. Pored ova dva, postoji treći prostor - soba u kojoj boravi žena-medijum sa kuglom, ali i mogući četvrti, okvirni, a to je sovino oko kojim se otvara i završava snimak, koje obuhvata sve. Elementi okultnog potvrđeni su upravo prisustvom sove i kristalne kugle, a krimi-misterije dvobojem i nepoznatom okolnošću da se elegantna mlada žena u pola noći nalazi na otvorenom polju. 

Utisak košmara upotpunjuju elementi farse, pre svega "oživeli leš" koji pokazuje da je reč o zabludi, zatim, potajni pogreb koji nagoveštava prisustvo kočije (i mene lično asocira na završetak romana "Crveno i crno"!), te blaga neusklađenost haljine devojke sa sugerisanom epohom. Ipak, najzanimljiviji deo - ujedno i potvrda od koje sam već naslovom ovog teksta želela da krenem, a koju reči pesme potvrđuju (da je u pitanju mimoilaženje, bez dodira, paralelnih svetova) - predstavlja efekat prostornog  usložnjavanja i neke vrste "priče u priči". Taj potencijal "kutija koje iskaču jedna iz druge" u mini-scenama imali su i, npr. Fleetwood Mac u spotu "Big love", otprilike istih godina.
Naime, kretanje kroz hodnike kuće, poređane sveće, nestanak lažnog "ustreljenog"i vidovnjakinje iz prostorije tek nešto pre devojčinog ulaska, a pogotovo odražavanje svega u kristalnoj kugli, ukazuju na to da je reč o različitim vremenima, tj. da junaci priče ne postoje istovremeno u istom prostoru. Završno umnožavanje odraza, najpre u kristalu, pa u sovinom oku, pokazuje utemeljenost verzije o mimoilaženju i možda donekle opravdava neuspehe spiritualista?!
Kejt Buš
Hudini je inspirisao još jednu britansku muzičku legendu:
I to, ko bi pretpostavio u ono ludo doba između "belle epoque" i "velike depresije", upravo zahvaljujući svojoj povezanosti sa pojavom koju je onako vatreno proganjao!