piše: Isidora Đolović
Filip David - "Kuća sećanja i zaborava"
izvor: www.laguna.rs |
"Kad
svane dan
i mrtvi probude se
i zora nova dođe
i prođe noć..."
Pre par meseci sam, sasvim slučajno, nabasala na ostvarenje Gorana Paskaljevića "Kad
svane dan". Moram priznati da odavno nisam pogledala bolji noviji, posebno
domaći film. Podsetio me na Kišov roman "Peščanik".
Bila je to priča potresna, univerzalna, topla, LJUDSKA. Tema holokausta
dotaknuta kroz sudbinu upravo penzionisanog profesora muzike, Miše, koji
iznenada otkriva da je usvojen i da su njegovi pravi roditelji, Jevreji,
stradali u logoru na Starom Sajmištu. Kroz središnji motiv nezavršene partiture
koju mu je ostavio biološki otac - Isak, odigrava se traganje već sredovečnog čoveka za
sopstvenim identitetom, borba sa vetrenjačama društva koje juri i ne razume,
želja da pruži omaž prošlosti i korenima.
Gluma (uz naslovnu ulogu fantastičnog Mustafe Nadarevića, izdvojila bih gotovo
čehovljevsku minijaturu Olge Odanović), scenario (Paskaljević i Filip David), kadrovi,
muzika (Vlatko Stefanovski) - sve je na svetskom nivou.
I kada sam ovih dana, čitajući roman Filipa Davida - prošlogodišnjeg laureata NIN-ove
nagrade - negde na sredini stigla do ispovesti Miše Volfa/Brankova, prepoznala
sam poglavlje razvijeno u pomenuti film. To je upotpunilo moj utisak i svakako
podiglo ocenu ovoj knjizi.
"Dan i noć u ušima mi odzvanja jedna melodija. Svedočanstvo o nama. Da smo
bili, postojali. Sa tim zvucima ležem da spavam, sa njima se budim. Uvek sam
verovao da je muzika jača od svega, pa i od umiranja, od smrti, od svih užasa.
I nekako verujem, dok ta muzika postoji, postojaćemo i mi."(str.106, pismo
Avrama Volfa sinu)
Na primerima proze o holokaustu, npr. Danila Kiša ili Aleksandra Tišme,
vidljiva je slična pojava koja prati i ovaj roman: neophodnost postupnog,
epizodičnog govora o stravičnosti preživljenog. Jer, takva iskustva su uglavnom
neizreciva. Fragmentarnost proze je tako, s jedne strane, dobro rešenje -
budući da bi ova teška tema možda postala "nesvarljiva" ili neminovno
skliznula u patetiku, ukoliko bi je isporučili u celini. Ovako ona uverljivo
nalikuje bolnom sećanju, u podsvest dugo potiskivanoj uspomeni koja dolazi u
naletima, odlomcima, postepeno...kao kada se ispovedanjem iznosi na videlo. Sa
druge strane, ovaj postmodernistički postupak stvara utisak blage konfuzije i
ne baš čvrste povezanosti, te je između odličnih prologa i epiloga prisutna
izvesna labavost strukture.
Što se stila tiče, on je neopterećen i jednostavan, pa čini da se čita lagano i
brzo. Rasute su mnoge ispovesti, novinski isečci, fantastični iskoračaji
(magijski realizam), dnevnički zapisi, pisma, gotovo transkripti monologa sa
psihoanalitičkih seansi....složeni u pomalo raštrkani mozaik patnje, one
dostojanstvene i distancirane.
U osnovi knjige je traganje Alberta Vajsa za poreklom straha od opsesivnog
zvuka voza, koji ga kroz čitav život proganja, u snu i na javi. Duboko u sebi,
on zna odakle potiče ta fiksacija, ali se boji suočavanja, opterećen krivicom
(zbog gubitka malog brata Elijaha), sramotom (zbog kratkotrajnog učešća u farsi
sa promenom identiteta u Hansa, pogubnoj po sve) i bolom (zbog ranog gubitka
roditelja). Međutim, ovo nije samo priča o Albertu, već i čitavoj generaciji
Jevreja koji su preživeli antisemitske pogrome i pakao logora; niti je samo
potraga za načinom da se suoči sa patnjom sećanja - nego i ispitivanje problema
zla, kao moćne sile izvan nas. Ona nije objašnjiva tek delanjem izopačenih
pojedinačnih umova, već predstavlja nešto što nas uveliko prevazilazi i time
zastrašuje, čini da zanemimo.
Ovo je priča i Miše Volfa, Urijela Koena, Johana Krafta. Pripoveda o nesreći
Ingrid, Elize, Emila Najfelda i njegovih roditelja. To je teskoba koja odnosi
Solomona Levija, koja tera hipnotizera i trbuhozborca M.N.-a da se služi
bolešću "proročkog, demonskog deteta" i zarađuje na tuđoj
lakovernosti. Opterećenost identitetom, koja negde ide do samomržnje. Pitanje
vere, pitanje sumnje. To je izraz života, kako bi Kiš rekao, "obremenjenog
smrću" i neizlečivo zatrovanog iskustvom koje se, mada veoma blisko i
suštinski zajedničko (skupovi u Njujorku i deljenje ispovesti o tome svedoče),
ipak ne može potpuno podeliti, ni poistovetiti. Svako nosi sopstvenu kob.
autor |
Albert Vajs i njegovi vršnjaci nisu birali svoju tugu - suviše mali da je u tom
trenutku shvate, a dovoljno svesni da nikada ne zaborave traumu. Ali su se,
kada je bilo potrebno, odlučili da je zadrže, kao neophodni činilac
uspostavljanja rasparčanog identiteta.
U svetu bola, mi smo bića sazdana od njega. Postojimo u bolu i kroz bol.
"Ali, šta bi on bio bez toga, bez duboko prožimajućeg bola? U njemu se
čuvaju sećanja na oca, majku, Elijaha. Taj bol je sve ono što je on sam, bez
tog bola on, Albert Vajs, ne postoji. A ni oni do kojih mu je najviše
stalo."(str.117)
Naslovni simbol je zaista centralan. U zamišljenoj "kući", Albert
dobija jedinstvenu priliku da se projektuje (baš kao i otac ili još ranije,
dalji rođak Erik Vajs "Hudini") u neku drugu stvarnost -
samoponištenjem, kroz eliminaciju svih sećanja koja ubijaju. Međutim, to je tek
još jedna iluzija. Zaborav je možda prividno lekovit, ali, on takođe uništava i
ono što nas čini. U njemu nestaje sve, kao u vrtlogu, stravičnoj tmini neznanja
i nesvesti. Sa potiranjem, negiranjem preživljenog, gubimo sopstveni smisao.
Sećanja bole - ali su deo nas, potvrda postojanja izgubljenog. Čak ih i volimo
- ali, ne mazohističkom zaljubljenošću u ličnu tugu, ambivalentnim gnušanjem
onoga što istovremeno negujemo kao osobenost, čak ni pomirenjem (jer, njega u
potpunosti ne može i ne sme biti, baš kao ni opravdanja i racionalizovanja
holokausta)...
Radi se o prihvatanju nužnosti, pozicioniranju sebe u vrtlogu minulih događaja
i, kao kod životnog brodolomca, pohranjivanju večno opominjućih uspomena,
umesto bežanja i potiskivanja.
Kao što je odbio da u zaboravu prigrli ponuđeni identitet Hansa Krafta, tako je
odoleo i brisanju svega primamljivim tasterom u "kući zaborava".
Postojati kroz patnju, istovremeno znači odupiranje zlu, ništavilu - koje jeste
negacija, zaborav.
Roman počinje i završava se nesnosnom bukom u junakovoj glavi, odjekom
beskrajnog nedostajanja. Samo, na kraju se ona ne pokušava, niti želi uništiti,
potisnuti hipnozama, psihoanalizama, podvalama. I zatvaranje očiju više neće
značiti izbegavanje teme zla i njegovo ignorisanje, naprotiv. Biće to ponovno
stvaranje jednog patnjom pročišćenog, sećanjima obnovljenog sveta, otvaranje
vrata - ne zaborava, već večnosti.
"To je sve što je želeo, svet bez bola, nepravdi, očajanja, bez zla.
Postoji takav svet. U jednom drugačijem, skrivenom poretku stvari."(str.188)
Ključno pitanje, ipak, predstavlja metafizika i poreklo zla. Odgovor je
pesmističan: ovo nije knjiga koja donosi (barem ne očiglednu, konvencionalnu)
utehu. Ne leči katarzičnim doživljajem, kao nekada grčke tragedije. Zaključak
joj je porazan: od zla nema bekstva, a svet u kome živimo je đavolji poligon.
Ali, SEĆANJE je, nasuprot varljivoj privlačnosti zaborava (zavodljive laži,
obećanja izbavljenja kroz prazninu), ono što može biti lekovito, koliko i
destruktivno - donositi spas, jednako kao i propast. Sećanje na nepravdu
naoružava nas protiv novog zla, upozorava, sprečava kobno ponavljanje. Održava
svest budnom i, pre svega, večito opominje.
spomenik žrtvama holokausta, Staro Sajmište |
Ovaj roman je upravo to - mirno upozorenje (kroz evokaciju mnoštva glasova),
jedna mirna (ali, stišanost pojačava potresnost!) opomena za
budućnost. Jedino pamteći, kao da nam poručuje, priznajemo da stradanje
nije bilo uzaludno, odajemo poštu žrtvama, osmišljavamo svet bez zla. I sebe u
njemu, kroz senke drugih u sebi.