недеља, 1. мај 2016.

Uz finale druge sezone "The Borgias“

komentariše: Isidora Đolović

Za početak, red je da sve koji danas slave (poput mene) pozdravim sa: Hristos vaskrse! Verovatno deluje neobično, ali, na pravoslavni Uskrs „selimo“ se u Vatikan i (budući da su tekstovi uglavnom isplanirani pre nego što postanem svesna koji se datum „namestio“) bavimo se kratkim pregledom druge sezone serije „The Borgias“. Imala je epizodu više u odnosu na prethodnu, a to nije jedino poboljšanje i nadgradnja priče započete u PRVOM ČINU. Zavesa pada u krajnje dramatičnom trenutku, „presekavši“ tako kulminaciju i ostavljajući mnogo pitanja.
U drugoj sezoni, radnja se uveliko ubrzala i zakomplikovala, sa čime se autorski tim dosta uspešno izborio. Kako u pogledu vizuelizacije, tako i po vođenju priče, učinjen je veliki pomak. Gluma je, po običaju, bila fantastična, sa nekoliko zaista izuzetnih performansa. Na istorijske anahronizme (o kojima će u nastavku biti reči) trebalo je svakako računati, ali, oni su uglavnom uspešno „uglavljeni“ u dramsku strukturu. Sve u svemu, opšti utisak je vrlo pozitivan i očigledan je korak napred u vrednosnom smislu.

Uvodni nagoveštaji dobro su povezani sa rešenjima u završnici. Navedimo samo neke: dvoboj između braće (kada ih Mikeleto razdvaja) anticipira bratoubistvo, čija je senka sve vreme lebdela nad njima. Papa počinje da prerušen obilazi rimsko podzemlje, kako bi bolje upoznao život običnog naroda i eventualno ga poboljšao - a na kraju je prinuđen da među istim tim „polusvetom“ traži problematičnog sina. Dela Rovere na početku postaje žrtva trovanja, da bi zatvorio krug brižljivo isplaniranom i sprovedenom odmazdom - a tadašnji izvršilac Čezare u odjavnoj sceni užasnut gleda kako mu otac pada pod dejstvom kantarele. 

Poseban fokus uperen je, prirodno, na mlađu generaciju Bordžija i njihov samostalni razvoj, neizostavno obeležen očevim instrukcijama iz prve sezone. Autori su se odlučili za približavanje legendarnim pričama (pa i stereotipima), oblikotvornim po njihove reputacije, pa su tako klanu papinih naslednika postepeno preusmeravali putanju ka „tamnoj strani“. Ovakav prelaz je najdrastičnije izvršen u Huanovom slučaju, bez jasnog objašnjenja ili motivacije - ali, zahvaljujući vrhunskoj glumi, to nije previše smetalo. Za Lukreciju dolazi do suptilnije gradiranog revolta i samostalnosti, ali i nade u dostizanje sreće, kroz uvođenje lika Alfonsa u samoj završnici. Čezare je ponovo neko ko najviše obećava i čiji je razvojni luk još jednom bio najčešće „uzdrmavan“, do potpunog preloma ka antiklimaksu.

1. Kurtizane vs prostitutke

Po Paolovom dolasku u Rim, jedinu pomoć prilikom snalaženja u “novom Vavilonu” pruža mu jedna “prodavačica ljubavi”. Kada nekoliko epizoda kasnije, “Rodrigovi anđeli” krenu da zavode red po prestoničkim rupčagama, suočiće se i sa Vanocinim bivšim skoro-pa-koleginicama. Tu bi bilo značajno podvući razliku - koju i sama Vanoca naglašava, jer često dolazi do laičkog mešanja. Paolova pratilja je klasična "uličarka", prostitutka. Kurtizana je bila Vanoca. One imaju jednog, obično veoma bogatog i uticajnog zaštitnika, kreću se u visokim krugovima i poseduju relativnu nezavisnost. 
U evropskoj istoriji (prvenstveno italijanskoj i francuskoj), kurtizana ima veoma sličnu poziciju kao antičke hetere ili japanske gejše, a u devetnaestom veku bleda kopija jesu grizete (uglavnom mlade glumice). Kurtizana nije prostitutka, već neka vrsta elitne družbenice, čije su usluge bile izuzetno skupe i ne isključivo seksualne, iako se verovalo da je svaka od njih ujedno i obučena u „umetnosti ljubavi“.  One su obavezno bile graciozne, najčešće veoma obrazovane, posedovale savršene manire i upućenost u raznovrsne oblasti kulture. Poznavale su muziku, poeziju, istoriju, što ih je činilo kompetentnim sagovornicama, a uglavnom su oko sebe okupljale svojevrsne kružoke za svaku od ovih oblasti.  U svetu ugovorenih i politički motivisanih brakova, one su bile najprikladniji i najdostupniji oblik partnera za ljubavnu vezu. Smatralo se da do njihovog angažovanja nije lako doći. Imale su preimućstvo biranja „klijenata“, pa je vreme provedeno sa nekom od uglednijih kurtizana govorilo i o društvenom statusu plemića, donosilo prestiž.
Jedina obaveza im je bila da vode računa o sebi i čuvaju gracioznost, lepotu i duh. Plemići i bogati trgovci troše ogromne sume novca za samo pojavljivanje u njihovom društvu (pogotovo na gozbama ili lakrdijaškim predstavama), jer, imati kurtizanu jeste jedan od pokazatelja društvenog uspeha.
  

Što se naše, tj. Paolove "Esmeralde" (to zbog haljine) tiče, ona i koleginice joj, primetih, imaju zanimljiv "pretinac" za bakšiš:

2. Životinje - ljubimci i pomoćnici

U ovoj sezoni je, pored Lukrecijinog crnog pantera, ponovo važnu ulogu imao jedan majmun. Još uvek se sećamo onog zlosrećnog koji je "pao" za dobrobit Rodrigovog papskog sedišta. Ovoga puta, identični primerak sebi nabavlja Dela Rovere, nazvavši ga svojim budućim imenom (kada postane papa) - Julije. Nisam sigurna koliko je ovaj čudni odabir rezultat nekakve ironije autora.
Inače, majmuni kapucini su baš popularni u serijama, odmah se setih Marsela iz "Prijatelja", koji je svom gazdi Rosu zaradio podrugljivi nadimak - Monkey lover
Naravno, pored egzotičnih živuljkica, ne treba zanemariti ni pojavu cigara, opijuma i ostalih blagodeti „Novog sveta“.

3. Savonarola u istoriji

Dela Rovereov lik sa velikim potencijalom i divljenja vrednom istrajnošću, već deo sezone proveo je, nažalost, pasivno i u monotonom treniranju trovača, strpljivo pripremajući i „krčkajući“ osvetu. Njegovu poziciju aktivnog protivnika pape, privremeno zauzima fra Savonarola.
Đirolamo Savonarola, firentinski propovednik i borac protiv korupcije, zaista je ekskomuniciran od strane pape Aleksandra VI, ali ne i pogubljen. Mada je Rodrigo zapretio Firentincima nizom posledica ukoliko nastave da prate fratra, koji mu je prkosio i odbijao da dođe u Rim na poklonjenje, Savonarola šalje dirljivo saučešće povodom Huanove smrti.
Pod pritiskom iz Vatikana, prestaje da drži javne govore, ali, zato piše delo „Trijumf krsta“. Oko godinu dana nakon papine anateme, zaista je pogubljen, ali ne u Rimu i svakako ne posle Čezarove (ili Rodrigove) intervencije. Tada u četrdesetim godinama (u seriji je znatno stariji), najpre je podvrgnut „suđenju vatrom“ koje predlaže jedan njegov rival propovednik, isprovociran Savonarolinim tvrdnjama da ima vizije i može činiti čuda. Posle neuspešne demonstracije moći, svi učesnici su uhapšeni i obešeni u Firenci, a tela su posthumno spaljena.

4. Katerina, cura fina

Dobijamo još jednu neobičnu rivalsku figuru, jaku ženu Katerinu Sforcu, čiji će prkos svakako i u nastavku biti kamen spoticanja papinoj vlasti. Kao i Savonarola, iako su suprotstavljeni centralnim karakterima (družini za koju bi, zbog ovakve postavke likova, morali da navijamo uprkos nepodopštinama koje čine), ona je lik na čijoj su strani etički principi i pravda.
Katerina Sforca je zaista bila vrlo samostalna, hrabra i borbena žena, ali sama urbana legenda o zadizanju suknje sa bedema ipak, u stvarnosti, izgleda malo drugačije. Nakon što joj je 1488. muž, Đirolamo Riario, ubijen u zaveri plemićke porodice Orsi iz Forlija, porodična palata je opkoljena, a Katerinina deca uzeta za taoce. Ona je uspela da se dokopa tvrđave Ravaldino, držeći se hrabro pred opsadom i odbijajući da se preda, uprkos pretnjama. Na taj način, Katerina je „kupovala“ vreme za vojsku svog strica, milanskog vojvode Ludovika, da dođe do Forlija i oslobodi je. Tako se sve na kraju i odigralo, a njeno petoro dece (četiri sina i kćerka; nijedan se nije zvao Benito!) ostalo nepovređeno.
Dakle, ne samo što se Huan Bordžija nikada nije borio sa Francuzima, niti podizao opsadu Forlija, već Dela Rovere takođe nije imao ništa sa pozivanjem vojske Šarla VIII na Apenine. Za to je odgovoran Ludoviko „Il Moro“ Sforca. Takođe, Dela Rovere nikada nije kovao zaveru da otruje Rodriga, iako ga je nasledio na mestu pape. 

5. Likovi koji iščezavaju

Đulija se od sredine sezone sve manje pojavljivala, a trio Lukrecija-Vanoca-La Bella neobjašnjivo i iznenada prekida udruženu delatnost. Sa druge strane, interakcija između Čezara, Mikeleta i Makijavelija bila je konstantno zanimljiva, uverljiva i na visokom nivou. Jedna od najsvetlijih tačaka, bez sumnje.
Nedopustivo je potpuno ignorisanje iščeznuća Žofrea i Sanče iz priče, a još više naprasni nestanak Vitorije. U oba slučaja bez ikakvog objašnjenja, mada su šanse da publika ovo ne primeti bile od starta nikakve.
Sem toga, gde se samo izgubio pominjani Julije, DR-ov majmun?

6. Istorijska pozadina Paolovog ubistva

U seriji, nepismeni i priprosti konjušar Paolo postaje Lukrecijina uteha u mučnom braku sa nasilnim Đovanijem Sforcom. Kao otac njenog deteta i prva ljubav, ali pre svega društveno sasvim neprikladna pojava koju nipošto ne smeju povezati sa papinom jedinicom - najtraženijom udavačom epohe, osuđen je na propast i pre nego što se pojavio u Rimu. Istorijski, stvari stoje drugačije samo po pitanju izvršioca zločina i umešanosti samog ljubavnika u priču oko porodice.

Dok je Paolo sasvim beslovesan, njegov realni prototip - mladi pesnik i muzičar Pedro Kaldes „Peroto“, bio je angažovan od strane samog Rodriga u pregovorima o Lukrecijinom razvodu. Takođe je poslat da je za to vreme čuva, dok se skrivala u manastiru San Sisto. Izgleda da su se previše zbližili, s obzirom da je po konačnom anuliranju braka papina kći bila u šestom mesecu trudnoće. S obzirom da su Rodrigo i Čezare najverovatnije već tada imali u planu novog mladoženju, Alfonsa od Aragona (istorijski, sina napuljskog kralja i brata snajke Sanče), ovakav obrt im nimalo nije bio po volji. Slučaj je zataškan, Peroto izboden do smrti i bačen u Tibar sa jednom Lukrecijinom sobaricom, najverovatnije po nalogu brižnog tate i najstarijeg brata. Lukrecijin sin Đovani rodio se par meseci kasnije, a o njemu kao „Roman infant“-u sam pisala u prethodnom rezimeu
Lukrecijini zapleti ove sezone su ostajali u liniji ljubavnih, zavodničkih avantura i peripetija sa bračnim ugovorima. Međutim, rastu i njeni osvetničko-ubilački apetiti. Negde između tugovanja za Paolom, razočaranja zbog potvrde instrumentalizovanosti kao bračnog zaloga u očevim malverzacijama, kao i otvorene mržnje prema Huanu, zaboravlja se ubistvo prostitutke (lusterom), koje možda najbolje pokazuje koliko je Lukrecijina bezazlenost - stvar prošlosti.

7. Ubistvo Huana Bordžije


Bilo je mnogo prolivanja krvi u ovoj sezoni. Vrhunac je svakako Huanova smrt iz pretposlednje epizode. Obratimo se najpre istoriji.
O Huanovom kratkom životu zna se skoro onoliko malo kao i o njegovoj, do današnjeg dana misterioznoj, smrti. Đovani Bordžija, uglavnom oslovljavan španskom varijantom svog imena, rodio se (kao i ostala Rodrigova i Vanocina deca) u Rimu, verovatno godinu dana posle Čezara. Bio je oženjen Marijom Enrikez de Luna, nećakom španskog kraljevskog para - Ferdinanda i Izabele. Za četiri godine braka, dobili su troje dece, a svi su na neki način postali „ljudi crkve“: blizanci Huan (otac budućeg svetog Francisa) i Franciska (časna sestra), kao i najmlađa Izabela (rođena posle očevog ubistva; opatica). Za razliku od supruga, koga je pratila reputacija kockara i zavodnika, sa sklonošću prema bordelima i birtijama, Marija je upamćena kao inteligentna žena posvećena porodici. Kada je Čezare boravio u Španiji nekoliko godina kasnije, pokušala je da pokrene sudski proces, javno optuživši devera za ubistvo. U seriji, Marija i Huan su se tek venčali i on je ubrzo napušta, a prvo (i jedino) dete je na putu. Zapravo, ovakva priča je u stvarnosti bila Čezarova. 

Zločin se dogodio u noći 14. juna 1497. godine. Uglavnom se prihvata verzija prema kojoj je Huan, nakon večere u Vanocinom domu (kojoj je prisustvovao sa oba brata, sestrom i Sančom), rastavši se od Čezara na mostu, pod izgovorom da mora nešto sam da obavi produžio u pravcu tzv. Geta. Slugu je poslao po oružje, ali, momak je sat vremena nakon toga napadnut i teško ranjen, tako da nije bilo neposrednih svedoka. Ujutru se njegov konj vratio bez jahača, što je pobudilo sumnje, s obzirom na veliki broj neprijatelja porodice, tako da je nestanak odmah prijavljen.

Leš je pronašao jedan ribar, u podne 16. juna. Izvučeno iz Tibra, „telo mladog čoveka, obučenog, čak još sa rukavicama i torbom o pojasu, u kojoj je bilo 30 dukata“ (dakle, nije opljačkan), prekriveno sa ukupno devet ubodnih rana i prerezanog grkljana, identifikovano je kao papin 21-godišnji sin. Izložen je u crkvi Santa Maria del Popolo, obučen u uniformu i udešen tako da je bio, po svedočenju jednog očevica, „još lepši nego za života“. Rodrigo nije krio koliko je skrhan, tako da se isprva zatvorio i danima odbijao da jede ili pije. Čule su se brojne glasine, od onih da je za zločin odgovoran Žofre (ljubomoran zbog afere između brata i supruge Sanče), Čezare (u opciji je ljubomora zbog položaja, ali i pomenute Sanče), neko iz porodica Orsini ili Sforca. Međutim, svega sedam dana po ubistvu, Rodrigo naglo obustavlja istragu, tako da je slučaj do danas obavijen velom misterije. Romanopisci i interpretatori priče o Bordžijama uglavnom se odlučuju za bratoubilačku verziju. Mario Puzo u „Porodici“ ljubav između Huana i Sanče, te osvetnički gnev Žofrea, uzima za jednu od osnova zapleta.
Nije bilo sumnje u barem jedno - duboku ljubav koju je Rodrigo osećao prema svom drugorođenom sinu. O njoj svedoči i zvanična objava Huanove smrti, od 19. juna 1497:

Vojvoda od Gandije je mrtav. Veća nesreća Nas nije mogla snaći, jer smo ga neizmerno voleli. Život Nam je izgubio smisao. Mora da Nas ovime Bog kažnjava za grehe, jer vojvoda ničim nije zasluižio ovako strašnu sudbinu.

8. Kako je Čezare postao Huan

Odnosno: idealizacija jednog nasuprot zacrnjivanju drugog, manjkavosti i nedoslednosti u oblikovanju likova.
Da se razumemo, kao i većina, obožavam Čezarov lik, u velikoj meri zahvaljujući činjenici da je Fransoa Arno tako ubedljiv, neodoljiv i privlačan kao sam greh. Ali, izgleda da mi nakon odbrane Stanisove nekako ne gine pozicija “đavoljeg advokata”. Nakon ponovljenog gledanja serije, moja perspektiva u pogledu na lik Huana je nešto izmenjena. Baš kao što je Rodrigo nenamerno i nesvesno zamenio njihove uloge i planirana zanimanja, tako su i  autori serije izvršili “rotiranje” određenih osobina sa jedne istorijske ličnosti na drugu, ne bi li bolje motivisali sunovrat jednog brata i oslobođenje/moralnu nizbrdicu drugog.
Da li ga je Rodrigo, znajući kako je Huan bio slabiji, svesno tolerisao?
Koliko je bilo opravdano i neophodno Čezarovo bratoubistvo (na neki način najavljivano od prve epizode serije, u kojoj stariji sin izbavlja mlađeg iz nevolje/uličnog dvoboja) da bi postigao položaj u vojsci? Koliko je Huan samo (nevoljna) žrtva očevog grandioznog plana, po kome je naučen da živi i u čijem je svetlu video sebe?

„To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata.
Otkako je sveta i veka postoje, i neprestano se ponovo rađaju i obnavljaju u svetu - dva brata-suparnika. Jedan od njih je stariji, mudriji, jači, bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće, čovek kom sve polazi za rukom, koji u svakom času zna što treba a šta ne treba učiniti, šta se može a šta ne može tražiti od drugih i od sebe. Drugi je sušta protivnost njegova. Čovek je kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka, čovek čije težnje stalno idu mimo onog što treba i iznad onog što može. On u sukobu sa starijim bratom, a sukob je neminovan, gubi unapred bitku.“ 
(Ivo Andrić,  Prokleta avlija)

U prvoj sezoni, upoznajemo Huana kao razmaženog, bahatog i u svakom smislu neozbiljnog papinog sina. On je osoba koja kao da postoji samo da bi iritirala sve oko sebe, ali istovremeno odaje utisak nekoga ko ne zna kako da se ponaša, kome nedostaje PRAVO usmerenje. Huan pati od raznih kompleksa niže vrednosti, posebno je osetljiv na svoje poreklo - zbog čega izlivi besa pogađaju majku (Vanocu), ali istovremeno i ponosan (što se vidi iz odnosa prema Rodrigu). Ali, naznaka većeg animoziteta prema bilo kome, naročito članovima porodice, nema. Huan i Čezare s vremena na vreme razmenjuju „peckanja“ po pitanju profesija koje im je otac namenio, ali za razliku od kardinala, vojnik sve to shvata kao igru.
Što se odnosa prema braći i sestri tiče, tu nema nikakvih problema. Dok je sa Čezarom prisutna normalna napetost, posebno uzevši u obzir to da stariji uvek izvlači mlađeg brata iz neprilika i ispravlja ono što je ovaj zabrljao, prema Lukreciji i Žofreu je očigledno srdačan.

Čezare ima Lukreciju, kasnije i Ursulu - Huan nema nikoga, sem prostitutki iz bordela i, kasnije, Sanče. Emotivna praznina koje u tom trenutku nije mnogo svestan, još uvek ne utiče presudno na njega. Vanocino prisećanje iz završnice prve sezone svedoči o tome da je Huan, kao priželjkivani „brat za malog Čezara“ bio u svakom smislu voljeno dete. Kako se i zašto vremenom razvila nesigurnost i potreba za dokazivanjem, nije sasvim jasno nagovešteno.
U drugoj sezoni, Huan je znatno mračniji, zlokobniji, neprijateljski nastrojen prema svemu i svima. Ničim nije signalizirano kako je do toga, zapravo, došlo. Moguća obrazloženja su sledeća: Lukrecijin povratak kući, sa sve vanbračnim detetom, koji nailazi na opravdanje i čak slavljenje od strane porodice. Čezarov krevetski fijasko sa Katerinom Sforcom i namerno saplitanje brata zarad sopstvenog isticanja u prvi plan, takođe nemo odobravani od strane roditelja. Kazneno-popravna ekspedicija u Španiju i pokušaji da potom stvori u očima sveta predstavu o sebi kao zrelijem, ozbiljnijem, novom čoveku- a zapravo suočavanje sa nesposobnošću, kukavičlukom, bolešću i posledicama laži. Svaki naredni potez koji Huan bude povlačio biće postupak očajnika. 
Da bi braća bila što pre „gurnuta“ u sukob, poslužila je Lukrecija - udar na njenu zabranjenu ljubav i ono što je iz te afere proizašlo, biće Čezaru krunski dokaz Huanove „nepodnošljive neuračunljivosti“. Pod izgovorom kako želi da zaštiti porodicu i Rim, odlučiće se na do tada strogo zabranjeni korak. A kršenje prvog tabua krvi/srodništva, lako vodi do narednog, ali, ne brzajmo još…Svaka familija ima svoju „crnu ovcu“, što ne znači da nekoga jer je posrnuo naprosto moramo odstraniti. 

Kod scena u kojima Rodrigo i Čezare polemišu o Huanovom ponašanju, uvek mi pred oči izađe replika Branislava Lečića  iz „Boja na Kosovu“: Otac je rekao da je brat najveća svetinja. Ali, i ja sam Jakubu brat. Znači da sam i ja neka svetinja! Princ Bajazit ovo izgovara neposredno nakon što ga je umirući sultan Murat podsetio na dužnost prema svojoj krvi i zavet sloge, a pre nego što će narediti da brata zadave tradicionalnim svilenim gajtanom, tako mu potpuno oslobodivši put do trona.

Uprkos svemu, Huan ne bi nasrnuo na Čezara, nikad prvi i nikad konačno. Provokacije su bile posledica ugroženosti koju je oduvek, opravdano ili ne, osećao. Huan je bio i uobražen i razmažen i osion, ali istovremeno (i pre svega navedenog!) veoma nesiguran. Njegovu paranoju, ljubomoru i osećaj da je „sam protiv svih“, sifilis, opijum i debakl kod Forlija (kome je, opet, Čezare u nezanemarljivoj meri kumovao) samo dodatno nadražuju. Pretnja Lukrecijinom detetu i pokušaj silovanja mlade plesačice, odjek su snažne unutrašnje ugroženosti, koja više nema kontrolu (neophodnu da smiri i sačuva ličnost od provalije). Ali, istovremeno, Huan možda najjače od četvoro dece oseća neravnopravnost i licemerje unutar kuće Bordžija.

Utoliko više iznenađuju Vanocino potpuno odsustvo emocija prilikom saznanja da je ubijen (koliko god bila umorna od njegovih uvreda i izneveravanja, zaboga, ona je MAJKA), kao i Lukrecijina hladnoća (doduše, možda zaboravljam na to da Lukrecija ipak nije Antigona - koja po cenu života sahranjuje jednog brata nastradalog u sukobu sa drugim, rekavši da bi „lako prebolela smrt muža ili deteta, jer se može ponovo udati i dobiti drugo - ali, novog brata joj majka ne može roditi“).
Jer, šta je u stvari njegov „smrtni greh“?

1. bahatost, oholost, razmaženost - sve do jednog posledica vaspitanja. Rodrigo i Vanoca u ovom  slučaju kao da „peru ruke“ od svog udela u formiranju njegove ličnosti;
2. kukavičluk, nedostojnost položaja zapovednika papske vojske - povezano sa tačkom 1, njena direktna posledica;
3. bordeli - posećivao ih je i Čezare. Mladi plemići, pogotovo vojnici, često biraju ovaj vid razonode. Istorijski, nije Huan bio sifilistični brat, već bivši kardinal. Lepi i opasni Čezare ostavio je iza sebe čak jedanaestoro vanbračne dece, a pred (rani) kraj života je morao da nosi masku, pošto su posledice „francuske bolesti“ počele da mu nagrizaju lice;
4. pretnja silovanjem, agresivnost - Čezare takođe proganja Ursulu;
5. ljubavnik snahe/Sanče - i Lukrecija radi isto to sa Rafaelom, bratom svog zaručnika;
6. ubistvo Paola - zapravo, nema sumnje da bi Rodrigo ili Čezare učinili isto (setimo se epizode sa Džem sultanom). Čezare je ubio Ursulinog muža, takoreći ni za šta, a više puta se preko Mikeleta služio ucenama, pretnjama i torturom suparnika.

U suštini, Huanova najveća greška je nepromišljenost/brzopletost, rečju, glupost udružena sa samouverenošću i nenaviknutošću da radi „u rukavicama“ (kao stariji, lukaviji brat). 
I osvrnimo se na zvezdu sezone, ali samo kratko, pošto će treći čin biti istinski NJEGOV. Čezare Bordžija prelazi najdrastičniji put od početka do ove tačke, postajući makijavelijanski model vlastodršca, a po cenu sopstvene ljudskosti. On je i te kako svestan svih žrtava koje je podneo i čega se morao lišiti kako bi napokon zbacio okove determinisanosti poreklom i porodičnom hijerarhijom. Dok je bilo moguće, zaklanjao se crvenom kardinalskom odorom i Mikeletovim noćnim poduhvatima. Sada je vreme da, na svoju ruku, preuzme kontrolu nad sudbinom. Baš kao i Lukrecija, papin prvenac je bio primoran da ponese teret koji bi mnoge slomio. On se, za sada, još uvek dobro drži. 

Od nedelje - treća sezona