Za početak, red je da
sve koji danas slave (poput mene) pozdravim sa: Hristos vaskrse! Verovatno deluje neobično, ali, na pravoslavni
Uskrs „selimo“ se u Vatikan i (budući da su tekstovi uglavnom isplanirani pre
nego što postanem svesna koji se datum „namestio“) bavimo se kratkim pregledom
druge sezone serije „The Borgias“. Imala je epizodu više u odnosu na prethodnu,
a to nije jedino poboljšanje i nadgradnja priče započete u PRVOM ČINU. Zavesa
pada u krajnje dramatičnom trenutku, „presekavši“ tako kulminaciju i
ostavljajući mnogo pitanja.
U drugoj sezoni, radnja
se uveliko ubrzala i zakomplikovala, sa čime se autorski tim dosta uspešno
izborio. Kako u pogledu vizuelizacije, tako i po vođenju priče, učinjen je
veliki pomak. Gluma je, po običaju, bila fantastična, sa nekoliko zaista
izuzetnih performansa. Na istorijske anahronizme (o kojima će u nastavku biti
reči) trebalo je svakako računati, ali, oni su uglavnom uspešno „uglavljeni“ u
dramsku strukturu. Sve u svemu, opšti utisak je vrlo pozitivan i očigledan je
korak napred u vrednosnom smislu.
Uvodni nagoveštaji
dobro su povezani sa rešenjima u završnici. Navedimo samo neke: dvoboj između
braće (kada ih Mikeleto razdvaja) anticipira bratoubistvo, čija je senka sve
vreme lebdela nad njima. Papa počinje da prerušen obilazi rimsko podzemlje,
kako bi bolje upoznao život običnog naroda i eventualno ga poboljšao - a na
kraju je prinuđen da među istim tim „polusvetom“ traži problematičnog sina. Dela
Rovere na početku postaje žrtva trovanja, da bi zatvorio krug brižljivo
isplaniranom i sprovedenom odmazdom - a tadašnji izvršilac Čezare u odjavnoj sceni
užasnut gleda kako mu otac pada pod dejstvom kantarele.
Poseban fokus uperen
je, prirodno, na mlađu generaciju Bordžija i njihov samostalni razvoj,
neizostavno obeležen očevim instrukcijama iz prve sezone. Autori su se odlučili
za približavanje legendarnim pričama (pa i stereotipima), oblikotvornim po
njihove reputacije, pa su tako klanu papinih naslednika postepeno preusmeravali
putanju ka „tamnoj strani“. Ovakav prelaz je najdrastičnije izvršen u Huanovom
slučaju, bez jasnog objašnjenja ili motivacije - ali, zahvaljujući vrhunskoj
glumi, to nije previše smetalo. Za Lukreciju dolazi do suptilnije gradiranog
revolta i samostalnosti, ali i nade u dostizanje sreće, kroz uvođenje lika Alfonsa u samoj završnici.
Čezare je ponovo neko ko najviše obećava i čiji je razvojni luk još jednom bio
najčešće „uzdrmavan“, do potpunog preloma ka antiklimaksu.
1. Kurtizane
vs prostitutke
Po Paolovom dolasku u
Rim, jedinu pomoć prilikom snalaženja u “novom Vavilonu” pruža mu jedna “prodavačica
ljubavi”. Kada nekoliko epizoda kasnije, “Rodrigovi anđeli” krenu da zavode red
po prestoničkim rupčagama, suočiće se i sa Vanocinim bivšim skoro-pa-koleginicama.
Tu bi bilo značajno podvući razliku - koju i sama Vanoca naglašava, jer često
dolazi do laičkog mešanja. Paolova pratilja je klasična "uličarka",
prostitutka. Kurtizana je bila Vanoca. One imaju jednog, obično veoma bogatog i
uticajnog zaštitnika, kreću se u visokim krugovima i poseduju relativnu
nezavisnost.
U evropskoj istoriji
(prvenstveno italijanskoj i francuskoj), kurtizana ima veoma sličnu
poziciju kao antičke hetere ili japanske gejše, a u devetnaestom veku bleda
kopija jesu grizete (uglavnom mlade glumice). Kurtizana nije prostitutka,
već neka vrsta elitne družbenice, čije su usluge bile izuzetno skupe i ne
isključivo seksualne, iako se verovalo da je svaka od njih ujedno i obučena u
„umetnosti ljubavi“. One su obavezno bile graciozne, najčešće veoma
obrazovane, posedovale savršene manire i upućenost u raznovrsne oblasti
kulture. Poznavale su muziku, poeziju, istoriju, što ih je činilo kompetentnim
sagovornicama, a uglavnom su oko sebe okupljale svojevrsne kružoke za svaku od
ovih oblasti. U svetu ugovorenih i politički motivisanih brakova, one su
bile najprikladniji i najdostupniji oblik partnera za ljubavnu vezu. Smatralo
se da do njihovog angažovanja nije lako doći. Imale su preimućstvo biranja
„klijenata“, pa je vreme provedeno sa nekom od uglednijih kurtizana govorilo i
o društvenom statusu plemića, donosilo prestiž.
Jedina obaveza im je bila da vode računa o sebi i čuvaju gracioznost, lepotu i duh. Plemići i bogati trgovci troše ogromne sume novca za samo pojavljivanje u njihovom društvu (pogotovo na gozbama ili lakrdijaškim predstavama), jer, imati kurtizanu jeste jedan od pokazatelja društvenog uspeha.
Jedina obaveza im je bila da vode računa o sebi i čuvaju gracioznost, lepotu i duh. Plemići i bogati trgovci troše ogromne sume novca za samo pojavljivanje u njihovom društvu (pogotovo na gozbama ili lakrdijaškim predstavama), jer, imati kurtizanu jeste jedan od pokazatelja društvenog uspeha.
Što se naše, tj.
Paolove "Esmeralde" (to zbog haljine) tiče, ona i koleginice joj,
primetih, imaju zanimljiv "pretinac" za bakšiš:
2. Životinje
- ljubimci i pomoćnici
U ovoj sezoni je, pored Lukrecijinog crnog pantera, ponovo važnu ulogu imao jedan majmun. Još uvek se sećamo onog zlosrećnog koji je "pao" za dobrobit Rodrigovog papskog sedišta. Ovoga puta, identični primerak sebi nabavlja Dela Rovere, nazvavši ga svojim budućim imenom (kada postane papa) - Julije. Nisam sigurna koliko je ovaj čudni odabir rezultat nekakve ironije autora.
Inače, majmuni kapucini su baš popularni u serijama,
odmah se setih Marsela iz "Prijatelja", koji je svom gazdi Rosu
zaradio podrugljivi nadimak - Monkey lover!
Naravno, pored
egzotičnih živuljkica, ne treba zanemariti ni pojavu cigara, opijuma i ostalih
blagodeti „Novog sveta“.
3. Savonarola u istoriji
Dela Rovereov lik sa
velikim potencijalom i divljenja vrednom istrajnošću, već deo sezone proveo je,
nažalost, pasivno i u monotonom treniranju trovača, strpljivo pripremajući i
„krčkajući“ osvetu. Njegovu poziciju aktivnog protivnika pape, privremeno
zauzima fra Savonarola.
Đirolamo Savonarola,
firentinski propovednik i borac protiv korupcije, zaista je ekskomuniciran od
strane pape Aleksandra VI, ali ne i pogubljen. Mada je Rodrigo zapretio
Firentincima nizom posledica ukoliko nastave da prate fratra, koji mu je prkosio i odbijao da dođe u Rim na poklonjenje, Savonarola šalje dirljivo
saučešće povodom Huanove smrti.
Pod pritiskom iz
Vatikana, prestaje da drži javne govore, ali, zato piše delo
„Trijumf krsta“. Oko godinu dana nakon papine anateme, zaista je pogubljen, ali
ne u Rimu i svakako ne posle Čezarove (ili Rodrigove) intervencije. Tada u
četrdesetim godinama (u seriji je znatno stariji), najpre je podvrgnut „suđenju
vatrom“ koje predlaže jedan njegov rival propovednik, isprovociran
Savonarolinim tvrdnjama da ima vizije i može činiti čuda. Posle neuspešne
demonstracije moći, svi učesnici su uhapšeni i obešeni u Firenci, a tela su
posthumno spaljena.
4. Katerina,
cura fina
Dobijamo još jednu
neobičnu rivalsku figuru, jaku ženu Katerinu Sforcu, čiji će prkos svakako i u
nastavku biti kamen spoticanja papinoj vlasti. Kao i Savonarola, iako su
suprotstavljeni centralnim karakterima (družini za koju bi, zbog ovakve
postavke likova, morali da navijamo uprkos nepodopštinama koje čine), ona je
lik na čijoj su strani etički principi i pravda.
Katerina Sforca je
zaista bila vrlo samostalna, hrabra i borbena žena, ali sama urbana legenda o
zadizanju suknje sa bedema ipak, u stvarnosti, izgleda malo drugačije. Nakon
što joj je 1488. muž, Đirolamo Riario, ubijen u zaveri plemićke porodice Orsi
iz Forlija, porodična palata je opkoljena, a Katerinina deca uzeta za taoce.
Ona je uspela da se dokopa tvrđave Ravaldino, držeći se hrabro pred opsadom i
odbijajući da se preda, uprkos pretnjama. Na taj način, Katerina je „kupovala“
vreme za vojsku svog strica, milanskog vojvode Ludovika, da dođe do Forlija i
oslobodi je. Tako se sve na kraju i odigralo, a njeno petoro dece (četiri sina
i kćerka; nijedan se nije zvao Benito!) ostalo nepovređeno.
Dakle, ne samo što se
Huan Bordžija nikada nije borio sa Francuzima, niti podizao opsadu Forlija, već
Dela Rovere takođe nije imao ništa sa pozivanjem vojske Šarla VIII na Apenine.
Za to je odgovoran Ludoviko „Il Moro“ Sforca. Takođe, Dela Rovere nikada nije
kovao zaveru da otruje Rodriga, iako ga je nasledio na mestu pape.
5. Likovi
koji iščezavaju
Đulija se od sredine
sezone sve manje pojavljivala, a trio Lukrecija-Vanoca-La Bella neobjašnjivo i
iznenada prekida udruženu delatnost. Sa druge strane, interakcija između
Čezara, Mikeleta i Makijavelija bila je konstantno zanimljiva, uverljiva i na
visokom nivou. Jedna od najsvetlijih tačaka, bez sumnje.
Nedopustivo je potpuno
ignorisanje iščeznuća Žofrea i Sanče iz priče, a još više naprasni nestanak
Vitorije. U oba slučaja bez ikakvog objašnjenja, mada su šanse da publika ovo
ne primeti bile od starta nikakve.
Sem toga, gde se samo
izgubio pominjani Julije, DR-ov majmun?
6. Istorijska
pozadina Paolovog ubistva
U seriji, nepismeni i
priprosti konjušar Paolo postaje Lukrecijina uteha u mučnom braku sa nasilnim
Đovanijem Sforcom. Kao otac njenog deteta i prva ljubav, ali pre svega
društveno sasvim neprikladna pojava koju nipošto ne smeju povezati sa papinom
jedinicom - najtraženijom udavačom epohe, osuđen je na propast i pre nego što
se pojavio u Rimu. Istorijski, stvari stoje drugačije samo po pitanju izvršioca
zločina i umešanosti samog ljubavnika u priču oko porodice.
Dok je Paolo sasvim
beslovesan, njegov realni prototip - mladi pesnik i muzičar Pedro Kaldes „Peroto“, bio je angažovan od strane samog Rodriga u pregovorima
o Lukrecijinom razvodu. Takođe je poslat da je za to vreme čuva, dok se
skrivala u manastiru San Sisto. Izgleda da su se previše zbližili, s obzirom da
je po konačnom anuliranju braka papina kći bila u šestom mesecu trudnoće. S
obzirom da su Rodrigo i Čezare najverovatnije već tada imali u planu novog
mladoženju, Alfonsa od Aragona (istorijski, sina napuljskog kralja i brata
snajke Sanče), ovakav obrt im nimalo nije bio po volji. Slučaj je zataškan,
Peroto izboden do smrti i bačen u Tibar sa jednom Lukrecijinom sobaricom,
najverovatnije po nalogu brižnog tate i najstarijeg brata. Lukrecijin sin
Đovani rodio se par meseci kasnije, a o njemu kao „Roman infant“-u sam pisala u
prethodnom rezimeu.
Lukrecijini zapleti ove sezone su ostajali u liniji ljubavnih, zavodničkih avantura i peripetija sa bračnim
ugovorima. Međutim, rastu i njeni osvetničko-ubilački apetiti. Negde između
tugovanja za Paolom, razočaranja zbog potvrde instrumentalizovanosti kao
bračnog zaloga u očevim malverzacijama, kao i otvorene mržnje prema Huanu,
zaboravlja se ubistvo prostitutke (lusterom), koje možda najbolje pokazuje
koliko je Lukrecijina bezazlenost - stvar prošlosti.
7. Ubistvo
Huana Bordžije
Bilo je mnogo
prolivanja krvi u ovoj sezoni. Vrhunac je svakako Huanova smrt iz
pretposlednje epizode. Obratimo se najpre istoriji.
O Huanovom kratkom
životu zna se skoro onoliko malo kao i o njegovoj, do današnjeg dana
misterioznoj, smrti. Đovani Bordžija, uglavnom oslovljavan španskom varijantom
svog imena, rodio se (kao i ostala Rodrigova i Vanocina deca) u Rimu, verovatno
godinu dana posle Čezara. Bio je oženjen Marijom Enrikez de Luna, nećakom
španskog kraljevskog para - Ferdinanda i Izabele. Za četiri godine braka,
dobili su troje dece, a svi su na neki način postali „ljudi crkve“: blizanci
Huan (otac budućeg svetog Francisa) i Franciska (časna sestra), kao i najmlađa
Izabela (rođena posle očevog ubistva; opatica). Za razliku od supruga, koga je
pratila reputacija kockara i zavodnika, sa sklonošću prema bordelima i
birtijama, Marija je upamćena kao inteligentna žena posvećena porodici. Kada je
Čezare boravio u Španiji nekoliko godina kasnije, pokušala je da pokrene sudski
proces, javno optuživši devera za ubistvo. U seriji, Marija i Huan
su se tek venčali i on je ubrzo napušta, a prvo (i jedino) dete je na putu.
Zapravo, ovakva priča je u stvarnosti bila Čezarova.
Zločin se dogodio u
noći 14. juna 1497. godine. Uglavnom se prihvata verzija prema kojoj je Huan,
nakon večere u Vanocinom domu (kojoj je prisustvovao sa oba brata, sestrom i
Sančom), rastavši se od Čezara na mostu, pod izgovorom da mora nešto sam da
obavi produžio u pravcu tzv. Geta.
Slugu je poslao po oružje, ali, momak je sat vremena nakon toga napadnut i
teško ranjen, tako da nije bilo neposrednih svedoka. Ujutru se njegov konj
vratio bez jahača, što je pobudilo sumnje, s obzirom na veliki broj
neprijatelja porodice, tako da je nestanak odmah prijavljen.
Leš je pronašao jedan
ribar, u podne 16. juna. Izvučeno iz Tibra, „telo mladog čoveka, obučenog, čak
još sa rukavicama i torbom o pojasu, u kojoj je bilo 30 dukata“ (dakle, nije
opljačkan), prekriveno sa ukupno devet ubodnih rana i prerezanog grkljana,
identifikovano je kao papin 21-godišnji sin. Izložen je u crkvi Santa Maria del
Popolo, obučen u uniformu i udešen tako da je bio, po svedočenju jednog
očevica, „još lepši nego za života“. Rodrigo nije krio koliko je skrhan, tako
da se isprva zatvorio i danima odbijao da jede ili pije. Čule su se brojne
glasine, od onih da je za zločin odgovoran Žofre (ljubomoran zbog afere između
brata i supruge Sanče), Čezare (u opciji je ljubomora zbog položaja, ali i
pomenute Sanče), neko iz porodica Orsini ili Sforca. Međutim, svega sedam dana
po ubistvu, Rodrigo naglo obustavlja istragu, tako da je slučaj do danas
obavijen velom misterije. Romanopisci i interpretatori priče o Bordžijama
uglavnom se odlučuju za bratoubilačku verziju. Mario Puzo u „Porodici“ ljubav
između Huana i Sanče, te osvetnički gnev Žofrea, uzima za jednu od osnova
zapleta.
Nije bilo sumnje u
barem jedno - duboku ljubav koju je Rodrigo osećao prema svom drugorođenom
sinu. O njoj svedoči i zvanična objava Huanove smrti, od 19. juna 1497:
Vojvoda
od Gandije je mrtav. Veća nesreća Nas nije mogla snaći, jer smo ga neizmerno
voleli. Život Nam je izgubio smisao. Mora da Nas ovime Bog kažnjava za grehe,
jer vojvoda ničim nije zasluižio ovako strašnu sudbinu.
8. Kako
je Čezare postao Huan
Odnosno: idealizacija jednog nasuprot zacrnjivanju drugog, manjkavosti i nedoslednosti u oblikovanju likova.
Da se razumemo, kao i
većina, obožavam Čezarov lik, u velikoj meri zahvaljujući činjenici da je
Fransoa Arno tako ubedljiv, neodoljiv i privlačan kao sam greh. Ali, izgleda da
mi nakon odbrane Stanisove nekako ne gine pozicija “đavoljeg advokata”. Nakon
ponovljenog gledanja serije, moja perspektiva u pogledu na lik Huana je nešto
izmenjena. Baš kao što je Rodrigo nenamerno i nesvesno
zamenio njihove uloge i planirana zanimanja, tako su i autori serije izvršili “rotiranje” određenih
osobina sa jedne istorijske ličnosti na drugu, ne bi li bolje motivisali
sunovrat jednog brata i oslobođenje/moralnu nizbrdicu drugog.
Da li ga je Rodrigo,
znajući kako je Huan bio slabiji, svesno tolerisao?
Koliko je bilo
opravdano i neophodno Čezarovo bratoubistvo (na neki način najavljivano od prve
epizode serije, u kojoj stariji sin izbavlja mlađeg iz nevolje/uličnog dvoboja)
da bi postigao položaj u vojsci? Koliko je Huan samo (nevoljna) žrtva očevog
grandioznog plana, po kome je naučen da živi i u čijem je svetlu video sebe?
„To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata.
Otkako je sveta i veka postoje, i neprestano se ponovo rađaju i obnavljaju
u svetu - dva brata-suparnika. Jedan od njih je stariji, mudriji, jači, bliži
svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće, čovek
kom sve polazi za rukom, koji u svakom času zna što treba a šta ne treba
učiniti, šta se može a šta ne može tražiti od drugih i od sebe. Drugi je sušta
protivnost njegova. Čovek je kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka,
čovek čije težnje stalno idu mimo onog što treba i iznad onog što može. On u
sukobu sa starijim bratom, a sukob je neminovan, gubi unapred bitku.“
(Ivo Andrić, Prokleta avlija)
(Ivo Andrić, Prokleta avlija)
U prvoj sezoni, upoznajemo Huana kao razmaženog, bahatog i u svakom smislu
neozbiljnog papinog sina. On je osoba koja kao da postoji samo da bi iritirala
sve oko sebe, ali istovremeno odaje utisak nekoga ko ne zna kako da se ponaša,
kome nedostaje PRAVO usmerenje. Huan pati od raznih kompleksa niže vrednosti,
posebno je osetljiv na svoje poreklo - zbog čega izlivi besa pogađaju majku
(Vanocu), ali istovremeno i ponosan (što se vidi iz odnosa prema Rodrigu). Ali,
naznaka većeg animoziteta prema bilo kome, naročito članovima porodice, nema. Huan
i Čezare s vremena na vreme razmenjuju „peckanja“ po pitanju profesija koje im
je otac namenio, ali za razliku od kardinala, vojnik sve to shvata kao igru.
Što se odnosa prema braći i sestri tiče, tu nema nikakvih problema. Dok je
sa Čezarom prisutna normalna napetost, posebno uzevši u obzir to da stariji
uvek izvlači mlađeg brata iz neprilika i ispravlja ono što je ovaj zabrljao,
prema Lukreciji i Žofreu je očigledno srdačan.
Čezare ima Lukreciju, kasnije i Ursulu - Huan nema nikoga, sem prostitutki
iz bordela i, kasnije, Sanče. Emotivna praznina koje u tom trenutku nije mnogo
svestan, još uvek ne utiče presudno na njega. Vanocino prisećanje iz završnice
prve sezone svedoči o tome da je Huan, kao priželjkivani „brat za malog Čezara“
bio u svakom smislu voljeno dete. Kako se i zašto vremenom razvila nesigurnost
i potreba za dokazivanjem, nije sasvim jasno nagovešteno.
U drugoj sezoni, Huan je znatno mračniji, zlokobniji, neprijateljski
nastrojen prema svemu i svima. Ničim nije signalizirano kako je do toga,
zapravo, došlo. Moguća obrazloženja su sledeća: Lukrecijin povratak kući, sa
sve vanbračnim detetom, koji nailazi na opravdanje i čak slavljenje od strane
porodice. Čezarov krevetski fijasko sa Katerinom Sforcom i namerno saplitanje
brata zarad sopstvenog isticanja u prvi plan, takođe nemo odobravani od strane
roditelja. Kazneno-popravna ekspedicija u Španiju i pokušaji da potom stvori u
očima sveta predstavu o sebi kao zrelijem, ozbiljnijem, novom čoveku- a
zapravo suočavanje sa nesposobnošću, kukavičlukom, bolešću i posledicama laži.
Svaki naredni potez koji Huan bude povlačio biće postupak očajnika.
Da bi braća bila što pre „gurnuta“ u sukob, poslužila je Lukrecija - udar
na njenu zabranjenu ljubav i ono što je iz te afere proizašlo, biće Čezaru
krunski dokaz Huanove „nepodnošljive neuračunljivosti“. Pod izgovorom kako želi
da zaštiti porodicu i Rim, odlučiće se na do tada strogo zabranjeni korak. A
kršenje prvog tabua krvi/srodništva, lako vodi do narednog, ali, ne brzajmo još…Svaka
familija ima svoju „crnu ovcu“, što ne znači da nekoga jer je posrnuo naprosto
moramo odstraniti.
Kod scena u kojima Rodrigo i Čezare polemišu o Huanovom ponašanju, uvek mi pred oči izađe replika Branislava Lečića iz „Boja na Kosovu“: Otac je rekao da je brat najveća svetinja. Ali, i ja sam Jakubu brat. Znači da sam i ja neka svetinja! Princ Bajazit ovo izgovara neposredno nakon što ga je umirući sultan Murat podsetio na dužnost prema svojoj krvi i zavet sloge, a pre nego što će narediti da brata zadave tradicionalnim svilenim gajtanom, tako mu potpuno oslobodivši put do trona.
Uprkos svemu, Huan ne bi nasrnuo na
Čezara, nikad prvi i nikad konačno. Provokacije su bile posledica ugroženosti
koju je oduvek, opravdano ili ne, osećao. Huan je bio i uobražen i razmažen i
osion, ali istovremeno (i pre svega navedenog!) veoma nesiguran. Njegovu
paranoju, ljubomoru i osećaj da je „sam protiv svih“, sifilis, opijum i debakl
kod Forlija (kome je, opet, Čezare u nezanemarljivoj meri kumovao) samo dodatno
nadražuju. Pretnja Lukrecijinom detetu i pokušaj silovanja mlade plesačice,
odjek su snažne unutrašnje ugroženosti, koja više nema kontrolu (neophodnu da
smiri i sačuva ličnost od provalije). Ali, istovremeno, Huan možda najjače od četvoro dece oseća neravnopravnost i licemerje unutar kuće Bordžija.
Utoliko više iznenađuju Vanocino potpuno odsustvo emocija prilikom saznanja
da je ubijen (koliko god bila umorna od njegovih uvreda i izneveravanja, zaboga,
ona je MAJKA), kao i Lukrecijina hladnoća (doduše, možda zaboravljam na to da
Lukrecija ipak nije Antigona - koja po cenu života sahranjuje jednog brata nastradalog
u sukobu sa drugim, rekavši da bi „lako prebolela smrt muža ili deteta, jer se
može ponovo udati i dobiti drugo - ali, novog brata joj majka ne može roditi“).
Jer, šta je u stvari
njegov „smrtni greh“?
1. bahatost, oholost,
razmaženost - sve do jednog posledica vaspitanja. Rodrigo i Vanoca u ovom slučaju kao da
„peru ruke“ od svog udela u formiranju njegove ličnosti;
2. kukavičluk, nedostojnost
položaja zapovednika papske vojske - povezano sa tačkom 1, njena direktna
posledica;
3. bordeli - posećivao
ih je i Čezare. Mladi plemići, pogotovo vojnici, često biraju ovaj vid
razonode. Istorijski, nije Huan bio sifilistični brat, već bivši kardinal. Lepi
i opasni Čezare ostavio je iza sebe čak jedanaestoro vanbračne dece, a pred
(rani) kraj života je morao da nosi masku, pošto su posledice „francuske
bolesti“ počele da mu nagrizaju lice;
4. pretnja silovanjem,
agresivnost - Čezare takođe proganja Ursulu;
5. ljubavnik
snahe/Sanče - i Lukrecija radi isto to sa Rafaelom, bratom svog zaručnika;
6. ubistvo Paola -
zapravo, nema sumnje da bi Rodrigo ili Čezare učinili isto (setimo se epizode
sa Džem sultanom). Čezare je ubio Ursulinog muža, takoreći ni za šta, a više
puta se preko Mikeleta služio ucenama, pretnjama i torturom suparnika.
U suštini, Huanova
najveća greška je nepromišljenost/brzopletost, rečju, glupost udružena sa
samouverenošću i nenaviknutošću da radi „u rukavicama“ (kao stariji, lukaviji
brat).
I osvrnimo se na zvezdu sezone, ali samo kratko, pošto će treći čin biti
istinski NJEGOV. Čezare Bordžija prelazi najdrastičniji put od početka do ove
tačke, postajući makijavelijanski model vlastodršca, a po cenu sopstvene ljudskosti.
On je i te kako svestan svih žrtava koje je podneo i čega se morao lišiti kako
bi napokon zbacio okove determinisanosti poreklom i porodičnom hijerarhijom. Dok
je bilo moguće, zaklanjao se crvenom kardinalskom odorom i Mikeletovim noćnim
poduhvatima. Sada je vreme da, na svoju ruku, preuzme kontrolu nad sudbinom.
Baš kao i Lukrecija, papin prvenac je bio primoran da ponese teret koji bi
mnoge slomio. On se, za sada, još uvek dobro drži.
Od nedelje - treća sezona