четвртак, 30. јун 2016.

Rezime šeste sezone "Game of thrones"

komentariše: Isidora Đolović


Verovatno nema serije o kojoj se toliko polemiše, čije se epizode i likovi tako emotivno doživljavaju, za čijim se nastavkom unapred nestrpljivo čezne, a da to nije “Igra prestola”. Upravo završena šesta sezona imala je svojih manjkavosti, uspona i padova, ali su poslednje dve epizode u potpunosti zasenile sve što im je prethodilo i spasile celinu, do tada naizgled beznadežno rascepkanu i nevešto “sklepanu”. Veliki izazov “otcepljenja” od originalnog uzora, nastalog iz prostog razloga što Martinovog rukopisa ovoga puta nije ni bilo da pruži oslonac autorima, relativno bezbolno je savladan, pa za narednu sezonu ili dve (koliko nas maksimalno deli od konačne završnice), više ne moramo da brinemo.
pobednici ove runde
Kao i sve što prevali određenu “kilometražu” i stekne enormnu popularnost, fenomen “Game of Thrones” je posle određenog vremena, koje ja zovem “optimalne tri sezone”, zapao u neizbežnu krizu. Slabljenje kvaliteta, opadanje nivoa, nazovite to kako god vam drago, sudbina je većine zapaženih i omiljenih dela (pokretnih slika, pisane reči, svejedno). Njihov opstanak nadalje uglavnom počiva na emotivnoj vezanosti obožavalaca za priču i junake, težnji ka zaokruženosti i saznanju epiloga, naviknutosti i upornosti praćenja. Nema razloga da  sa “Igrom prestola” bude drugačiji slučaj. Ono što je ovoga puta, ipak, predstavljalo bitnu razliku, činjenica je da smo SVI gledali iz perspective “novajlija”. Takođe, možda ne toliko začuđujuće, ali svakako ohrabrujuće, kada se sve sagleda, jeste rastezanje radnje do tačke pucanja i potencijalnog razočaranja gledalaca, do eksplozije adrenalina i uzbudljivih zapleta u završnici sezone.

Zbog toga će rezime, koji je pred vama, neminovno biti u senci finala nazvanog, pomalo ironično s obzirom na Martinov još uvek nezavršeni roman - “Winds of Winter”. SAVRŠENO je jedina reč koja ga opisuje. Zaista nisam verovala da će ono prevazići prethodnu epizodu - “Battle of the Bastards”, ali, jeste. Nema scene koja mi se nije svidela, nema važnog momenta zbog kog se nisam naježila, ni (bitnijeg) lika za kog mogu reći da se pokazao drugačije od očekivanog, logičnog, karakteru i priči doslednog.

субота, 11. јун 2016.

Subota sa knjigom: Deca sudbine

piše: Isidora Đolović

Čini se da u vremenu medijske samopromocije (a od pojave društvenih mreža, uglavnom Internet reklame), svako pridaje svojoj priči ogromnu važnost, ma koliko to bila kratka, jednolična ili prizemnim aktivnostima ispunjena svakodnevnica. Otuda svaka starleta od dvadesetak godina, fudbaler  ili filmski “one-role-wonder”, oseća potrebu da svoj životopis pretoči (ili pak plati nekome da to uradi!) u štampanu reč. Ipak, u tom mutnom moru biografskog štiva, još uvek je jasno šta od ponude zavređuje pažnju i nosi interesantan sadržaj.

Za pisanje (auto)biografije, nekada je važilo nepisano pravilo o izvesnom prevaljenom životnom stažu, ispunjenom iskustvima koja su barem malo reprezentativnija ili nesvakidašnja, kao i značaju koji bi glavni protagonist takve knjige mogao imati za krug širi od njegove rodbine. Memoarska proza može imati ispovednu ulogu i biti usmerena preispitujućem JAstvu, ili predstavljati naravoučenije za sledbenike i savremenike. Može biti dijaloška, upućena i posvećena ljudima bez kojih opisani životni put ne bi imao isti smisao, niti ishodište. Pisati o sebi, odlučujemo se iz najrazličitijih pobuda: bila to egocentričnost, altruizam, poverljivost, egzibicionizam - ili zahvalnost.
Kada se pojavi priča o nekome kao što je Pati Smit, pa još iz njenog britkog pera, svaka dilema nestaje. Izdavačka kuća “Rende” donosi nam nesvakidašnju knjigu sećanja, duobiografiju prožetu, u svakoj rečenici, prepoznatljivim duhom slavne umetnice. Zašto ističem dualnost ove knjige? Jer je autorka, pre svega, beskrajno ZAHVALNA (čini se da je to njena motivacija za pisanje): Bogu - od koga joj svaka blagodat i dolazi; svojim uzorima - koji su je oblikovali; mentorima i prijateljima - jer su je inspirisali i podržali; a nadasve Robertu Mejpltorpu. Zato je ovo, mnogo više od samo njene, priča o njemu, o NJIMA. 

субота, 4. јун 2016.

Subota sa knjigom: Od prašine do porfire

piše: Isidora Đolović

Naselili smo teritoriju kojom su prethodno vekovima upravljali veliki rimski imperatori, a čijim se tragovima još uvek dičimo. U doba kada naši paganski preci predstavljaju tek dalju pretnju, najmoćnijom državom staroga sveta vlada čuveni Justinijan I, reformator. Uz njega je žena čije ime danas nosi, između ostalog, jedna prestižna glumačka nagrada. Kontroverzna bivša bludnica, cirkuska zabavljačica, voljena vladarka i supruga ravna svom caru (u zajednici retkoj za dotadašnju, ali i kasniju istoriju). Preobraćenica, hrišćanka, vešt političar, pokrovitelj. Bogom dana, kako joj je već imenom (teu doron) predodređeno.

Postoji već duga tradicija predočavanja različitih istorijskih razdoblja kroz, više ili manje fiktivne, više ili manje uspele, perspektive ženskih likova. Primer je serijal Filipe Gregori „Rodbinski ratovi“, koji prati dame iz najuglednijih engleskih porodica tokom čuvenog sukoba dinastija Lankaster i Jork. Ali, verovatno mnogi pamte još raniju ediciju „Vladarke“ u 12 tomova, koju je objavljivala „Narodna knjiga“, a čiji su predmet bile najintrigantnije žene na čelu različitih zemalja, uređenja i epoha. Od Nefertiti do Katarine Velike, zahvaljujući tom kompletu moje mame, kao devojčica sam na posredan način upoznavala i zavolela istoriju. Ukoliko ste i sami nailazili barem na neko od ovih izdanja, možda se sećate obimnog romana „Teodora“ Pola Velmana. Tema mu je život poslednje rimske avguste i veoma dugo je bio jedino prevedeno delo istorijske fikcije o njoj. Sve do Stele Dafi i njenog dvodelnog romana, u izdanju Lagune.