Od smeha do suza, od
ponosa do potištenosti, vodi nas “Kako smo propevali: Jugoslavija i njena
muzika”(Laguna, 2013), sistematično i pregledno, veoma informisano i
promišljeno, a istovremeno zabavno, čitljivo i svakome razumljivo napisana
rekapitulacija jednog velikog razdoblja punog bede i sjaja. SFRJ gotovo četvrt
veka ne postoji, ali čini se da je u legendama, istraživanjima, zanimanju
kulturologa, sociologa i istoričara, postojanija i življa nego ikada. Fenomen
Jugoslavije i sprege njene pop-kulture sa društveno-političkim kontekstom česta
je tema, ali, retko zaista profesionalno i dosledno obuhvaćena, još ređe
jednako obrađena. Ivan Ivačković je u tome uspeo.
Svestan propusta koji
se, ne samo mogu, već moraju očekivati prilikom zahvatanja ovako široke i
delikatne teme sa bezbroj rukavaca i mnogostranog grananja priče, autor u
uvodniku izražava žaljenje što mnogim dobrim i značajnim izvođačima nije bilo
moguće posvetiti dovoljno prostora, što je mnogo toga silom prilika
izostavljeno, u nadi da će krajnji rezultat biti jedno "pitko, ali ne i
plitko" književno-dokumentarno ostvarenje. I još jednom, pun pogodak!
"Kako smo propevali" biće zanimljivo štivo ne samo zaljubljenicima (i
zaluđenicima!) u nasleđe bivše nam države, poput mene, već i svima željnim
znanja i razumevanja toga šta smo bili, a šta smo - i gde smo - danas, kao i
onih koji duboko veruju da ono Aristotelovo "kakva je muzika, takva je i
država" nije tek fraza.
Vešto, koncizno,
obuhvatanjem svih ključnih momenata i ličnosti, duhovito, potresno, ovo delo
predstavlja lepo, nepristrasno svedočanstvo samo jednog (ali, i značajnog i
vrednog) segmenta prošlosti. Čitala sam je sa naizmeničnim smehom i suzama,
osećanja protivrečnih kao što je i Jugoslavija (koja se raspala kada sam imala
samo četiri godine, ali, čiji sam duh uvek gotovo bolno nostalgično nosila - da
li su krivi moji roditelji ili ona najranija sećanja iz detinjstva urezana u
podsvest, sam Bog zna!) bila. Saznala sam mnoge nove stvari, utvrdila ili pak
revidirala znanje o nekim drugim, zabavila se i mnogo puta naježila.
|
Autor je veoma
objektivan i ume da sagleda stvari iz pravog ugla, ističući kako dobre, tako i
loše strane svakog izvođača, nevezano za žanr. Recimo, veoma pohvalno i lepo
piše o Silvani Armenulić, Miroslavu Iliću, Tozovcu, Tomi Zdravkoviću, dok je
prema Lepi Lukić podeljen - vrsna pevačica izvorne muzike, ali, prosta i možda
prvi "mejnstrim" predstavnik kiča (tekstovi, imidž, intervjui).
"Underground" kič šampion je Mica Trofrtaljka, veoma komično (i
realno!) opisana. Zatim, kritički sagleda glupo i iracionalno ponašanje tokom
rata kako kod turbo-folkera, tako i nekih "ozbiljnih" muzičara poput
Bore Čorbe, ali, nikoga ne osuđuje i veoma mi se svidelo što (barem je moj
utisak bio takav) zaista sve predstavlja kao uporedni proces, bez uzroka ili posledice,
već nekakvog gotovog prirodnog istovremenog klijanja i razbuktavanja pozitivnih
i negativnih pojava. Ume npr. da pohvali vanredno lepe stihove u narodnoj
muzici, kao i da zaključi kako je Džoni Štulić u drugoj fazi karijere snimao
pojedine zaista notorne gluposti.
autor sa svojom knjigom |
Objašnjava upliv bilo
kog muzičkog žanra kroz dominaciju određene socijalne strukture,
"gibanja" na relacijama selo-grad (malograđani, industrijalizacija,
nacionalizam, manipulisanje, zapadnjački uticaji, i slično). Neosporno je da
muzika tokom devedesetih jeste korespondirala sa opštim haosom koji se odvijao
u društvu i poslužio svrsi "mozgoispiranja". Na to je ovde takođe
ukazano: Bora Čorba sarađuje sa Bajom Malim Knindžom, prepucava se sa Jurom
Stublićem ("E, moj druže zagrebački"-"E, moj druže beogradski"),
da ne pominjemo čitavu turbo-folk ikonografiju i "estetiku" (na tu
temu, odlična je dokumentarna emisija "Sav taj folk").
Od početaka i još
sramežljivih, ali sigurnih koraka ka stvaranju rock/pop scene, preko eksplozije
kreativnosti u drugoj polovini sedamdesetih i tokom čitavih osamdesetih, do
kraha i krvavog epiloga propraćenog adekvatnim "soundtrack"-om (čije
začetke i mutaciju autor takođe nije propustio da zabeleži i ironično, britko
pocrta), kroz ovu knjigu upoznaćete sve značajne pojave, uzroke i posledice -
i, nadam se, kao i ja biti podstaknuti na neka nova istraživanja.
Jer, samo je jedno
potpuno izvesno i neosporivo - Jugoslaviju je od početka do kraja pratio epitet
"velika": ideja ili zabluda, sila ili tragedija, sve je u opticaju.
(ukoliko vas zanima
slična tematka, najiskrenije preporuke za knjigu Dušana Vesića "Šta bi dao
da si na mom mjestu", biografiju najvećeg jugoslovenskog rock sastava -
"Bijelog dugmeta". Moj prikaz možete pročitati OVDE)