недеља, 28. август 2016.

Rebuilding „The Pillars of the Earth“ (2)

komentariše: Isidora Đolović


Serija „Stubovi zemlje“, koju sam prethodne nedelje predstavila, dobar je primer uspešnog transponovanja pisane reči u vizuelni medij. Zasnovana na istoimenom romanu Kena Foleta, smeštena u srednjovekovnu Englesku, kroz osam epizoda dosledno i nipošto monotono prati živote većeg broja ličnosti iz različitih društvenih staleža, čije se ambicije, naklonosti i suparništva pletu oko katedrale u izgradnji. Odabirom tema i junaka obuhvaćene su osnovne klase, zanimanja, ustrojstva i bez mnogo anahronizama dočarana živa slika epohe. Opšti utisak koji ostaje nakon gledanja, za mene kao čitaoca romana uglavnom je pozitivan - izmene nisu bile toliko drastične, iako je najvažniji deo, završetak, najupadljivije promenjen. Moram napomenuti da je u poslednje dve epizode radnja preterano „zbrzana“ i očigledno je da bi deset ili dvanaest „poglavlja“ bilo dovoljno da se sadržaj sasvim lepo rasporedi. 
Uprkos tome, radi se o zaista kvalitetno izvedenoj adaptaciji, koja je zahvaljujući gotovo besprekornom kastingu, autentičnoj vizuelizaciji, uglavnom inteligentnom narativu i umerenosti eksplicitnih scena, kao i upečatljivoj muzičkoj podlozi, kao celina funkcionisala više nego dobro. Osam časova, nečije prosečno radno vreme, koje odlučite da izdvojite za gledanje ove mini-serije, nipošto neće biti uludo protraćeni. Zapravo, meni je jedino na pameti da nisam htela da se završi, da me „vuklo“ na gledanje i da, naprosto, nije bilo dovoljno onako nužno zaključivanje priče i preletanje preko mnoštva detalja. Sve skupa poprilično je inspirativno, pa ću odmah krenuti sa pregledom (jedine) sezone.

субота, 27. август 2016.

Subota sa knjigom: Letnji „ulov“ i caričin lov

piše: Isidora Đolović

izvor: laguna.rs
Šta se dobija kada spojite troje ljudi, različitih po svemu osim sklonosti prema kršenju konvencija strogog, visokog društva dve najmoćnije evropske imperije druge polovine XIX veka? Šarlot Berd je bogata naslednica, koju više od dosadnih prijema zanima tada pionirska oblast fotografije. Bej Midlton, privlačni kapetan i najveštiji britanski konjanik, sanja o pobedi na prestižnoj Nacionalnoj trci, a prezire stege i etikeciju. Austrijska carica Elizabeta "Sisi", najlepša i najnesrećnija vladarka svog vremena, iz krutih i licemernih dvorskih krugova neprestano beži u svoje omiljene aktivnosti - putovanja i lov, te upoznavanje novih kultura, istovremeno marljivo radeći na očuvanju mladosti i nadaleko čuvene lepote. Svaka od ove tri osobe poseduje želju za bekstvom od utvrđenih društvenih uloga, ali će ih splet čudnih okolnosti smestiti u okvire neobičnog ljubavnog trougla. 

недеља, 21. август 2016.

Rebuilding "The Pillars of the Earth" (1)

komentariše: Isidora Đolović


Dok film obično podrazumeva veštinu „pakovanja“ određenog sadržaja u ograničene okvire i samim tim što skladnije raspoređivanje elemenata priče, a serija raspolaže slobodom da razradi svaki detalj i time proširi radnju - nekad zloupotrebivši rastegljivost na račun kvaliteta, mini-serija je neka vrsta među-formata. Možemo je definisati i kao kompromisno rešenje, priliku da se iskoriste preimućstva, a izbegnu zamke koje često sustižu druga dva srodna oblika „pokretnih slika“. Imajući to u vidu, usudiću se da zaključim kako je upravo mini-serija idealan izbor za ekranizovanje dela koja u bilo kom smislu nazivamo epskim (po broju likova, širini narativnog zahvata, odgovornosti teme). Dozvoljava nam da se bliže upoznamo sa radnjom i njenim učesnicima, omogućava nam da se (ne pre)više vežemo za njih, uglavnom ne mora da podlegne nužnom izbacivanju određenih potencijalno bitnih pojedinosti, a istovremeno ne dolazi u rizik da se ideje potroše, priča dosadi i postepeno izgubi smisao ili kvalitet. Učestalost adaptacija književnih klasika upravo u vidu kratkih serija (od četiri do osam epizoda) ili TV fimova iz dva dela (što po minutaži dođe na isto), govori u prilog svemu navedenom.
Roman Kena Foleta, „The Pillars of the Earth (u našem prevodu - „Stubovi zemlje“) sadrži sve preduslove koje su, očigledno, prepoznali i odlučili da iskoriste autori istoimene serije iz 2010. godine. U najnovijem Ivaninom postu, razmatra se odnos između literarnog uzora i njegove adaptacije na velikom platnu, a u prilog ređim - ali i te kako mogućim! - primerima kada adaptacija prevaziđe svoj početni predložak. Dok sam pripremala ovaj tekst, koji bi trebalo da (po već oprobanom maniru) napravi uvod kroz okvirno predstavljanje ovonedeljnog dramskog izbora, razmišljala sam upravo o tome. Jer, „Stubovi zemlje“ pored neverovatne glumačke podele, autentičnog ambijenta i verodostojne rekonstrukcije epohe, zapravo na mnogo načina unapređuje originalni izvor i ispravlja određene slabosti romana. Time predstavlja veoma dobar  primer kako mini-serija zapravo treba da izgleda, pa zato krenimo redom.

среда, 17. август 2016.

„Sva su raja otišla na more…“

Mada nas kudim i kritički sagledam kad god zaslužimo, ponoseći se odstupanjem od nazadnih strana srpskog mentaliteta, neke karakterne crte su mi tipično „našKe“. Npr, more je i moja tiha patnja - zato, kad zakuca letnja sezona, već godinama i ja sanjam o plavom horizontu.

piše: Isidora Đolović

Sa mladosti svojstvenim podsmehom gledam na „bapske“ priče i izreke, ali ovih dana moram da se složim sa tim da „od svetog Ilije, sunce JESTE sve milije“. Uprkos tome, teši me izvesnost „miholjskog leta“, baš kao i mnoge koji će se tek početkom septembra zaputiti na zaslužen godišnji odmor u nekom od inostranih letovališta. Kriza je učinila da vansezonske invazije na grčke, turske i sve manje regionalne plaže, postanu uobičajene. Čitave godine se štedi, podižu se krediti zarad desetak dana pod, nikad opasnijim, zracima sunca - a onda se ostatak vremena žali i negoduje. Svejedno, to ne sprečava sunarodnike da ispune žudnju koja nam je, izgleda, svima upisana u genetski kod.

недеља, 14. август 2016.

„Camelot“ Revisited (3)

komentariše: Isidora Đolović

Nepisano pravilo o toku prosečne sezone jedne televizijske serije nalaže da “pilot” epizoda bude dovoljno primamljiva za budućeg gledaoca, sadržeći dovoljan broj informacija o osnovnoj radnji, istovremeno podjednako zagonetno otvarajući karte zapleta koji predstoje. Tokom središnjeg dela sezone, uglavnom relativno monotonog po pitanju scena za “skakanje sa fotelje” i “proklinjanje reditelja”, likovi se razvijaju i njihovi međusobni odnosi u zamišljenoj meri komplikuju, da bi sa bliženjem velikog finala sve počelo da dobija ubrzani ritam. Na primeru aktuelnih “Igre prestola” ili “Vikinga” najbolje se vidi kako poslednje dve sezone, u oba slučaja, tek u poslednjih par epizoda zaista pomeraju radnju “sa mrtve tačke”. Završnica, a u proseku je to deseta epizoda za većinu današnjih serija, već uobičajeno dolazi kao neka vrsta iskupljenja za (sve češća) negodovanja zbog monotonije dotadašnjeg toka priče. Izum zvani “cliffhanger” najbolje pokazuje, ukoliko je dobro odabran, vredi li propraćeno nastavka druženja.
Da li opisani redosled odgovara “STARZ”-ovoj seriji “Kamelot”? Uglavnom. Nakon obećavajuće uvertire i relativno jednolične radnje do sredine jedine snimljene sezone, šesta epizoda vraća nadu i pokazuje izvestan pomak u svakom smislu. Nažalost, već u narednoj su iste manjkavosti koje seriju prate od samog početka, izašle na videlo u, rekla bih, još većoj meri. Finale je, samo po sebi, bilo logični splet ovih (preovladavajućih) nedostataka i malobrojnijih, ali zato upadljivih i nezaboravnih dobrih strana - sa “magnetom” u vidu završetka, koji je nagovestio da bi dalji razvoj priče mogao i MORAO da bude u najmanju ruku interesantan. Zbog svega toga, postavlja se nužno pitanje - da li je trebalo ugasiti “Kamelot”? Mišljenja kritike, ali i publike, prilično su podeljena, baš kao i moja osećanja povodom serije, sada, nakon ponovljenog gledanja.

субота, 13. август 2016.

Subota sa knjigom: Najdraža knjiga iz detinjstva (3)

piše: Isidora Đolović


Sastavljajući ovaj pregled knjiga koje su mi ostale u najlepšem sećanju i na poseban način oblikovale moju detinju ličnost, u hodu shvatam kako je znatan broj bitnih naslova nenamerno preskočen kroz prethodna dva teksta. Kao što nikada nisam i neću prestati da budem čitalac, tako mi se čini da nikada zapravo nisam ni prestala da budem dete. Verujem da su knjige u velikoj meri „odgovorne“ i za to. Njihov značaj je vremenom samo rastao i neprimetno su se razvijale sa mnom, pa tako ne mogu ni da razgraničim fazu prelaska sa „dečijeg“ na „odraslo“ štivo - jedino znam da je to svakako bilo početkom srednje škole. Ne mogu i neću da foliram kako sam čitala „Rat i mir“ kao osnovac, ili „Uliksa“ i „U traganju za izgubljenim vremenom“ na početku Gimnazije. Iskreno, ni čuvenu „Zbogom, mojih petnaest godina“ nikada nisam pročitala! Istovremeno, zaobišla me faza tzv. „young adult“ romana, verovatno jer tako nešto u moje vreme i nije bilo naročito dostupno, niti popularno. Treći period detinjstva obeležila mi je paralelna dominacija mašte i života, da bi se potom nečujno i prirodno sve nadovezalo na klasike - i tu sam sada….
Pripremajući se za učešće u projektu koleginice, posvećenom promovisanju „tinejdž“ literature, shvatam ne samo da sam potpuno van tokova (pa pre dolaska na praksu u biblioteci nisam imala pojma ko su Džon Grin, Federiko Moća, Veronika Rot i ostali autori), nego i da me potpuno zaobišla faza u odrastanju kada se čitaju „priručnici za devojčice, prve simpatije i slično“. Danas gledam banalne naslove poput „Tange u akciji“, „Ljubljenje sa jezikom i 'vatanjem“, „Tračara“ - i ne mogu da se otmem utisku kako je reč o strahovitom povlađivanju tinejdžerima, toj najosetljivijoj čitalačkoj grupaciji. Banalizujući teme i obraćajući im se „njihovim jezikom“, dolazimo u svesni rizik da im ili ne izgradimo nikakav literarni ukus, ili da on u krajnjem ishodu bude daleko od dobrog. Uverenje kako su klasici „prevaziđeni, dosadni, udaljeni od savremenog deteta i njegovog načina sagledanja sveta“ ponajviše je zaslužno za takvu situaciju. Međutim, nije problem u distanciranosti modernog iskustva od onog iz davnih vremena, jer DOBRA knjiga nosi univerzalnu poruku razumljivu svakome i svuda. Radi se o nedostatku NAŠE volje i umeća da se te prave knjige, na pravi način, približe novim čitaocima. Ali, kako to spada u neku drugu temu kojom ću se, nadam se, baviti na jesen, završavam ovu digresiju. Šta sam to JA čitala kao „stariji osnovac“?

среда, 10. август 2016.

Na rubu pameti

piše: Isidora Đolović

Povremeno mi se učini da haluciniram - hoće to od vrućine, setite se samo svih himera koje iskrsavaju pred očima pustinjskih tumarala. Nažalost, ove „moje“ prikaze više su groteskne nego omamljujuće - i dozlaboga nesnosne.

Neće mi, nadam se, ni Krležina sen, niti njegovi poštovaoci, previše zameriti što sam pozajmila naslov za svoju kolumnu. Tačno vidim Frica kako se danas, suočen sa „ekspozeom od sedam milja“ i monologom koji bi postideo njegove Glembajeve, čitavom svojom gargantuovski velelepnom pojavom trese od (gorkog) smeha pred javnim ispadima pojedinaca. Pa ih zatim komentariše sa prgavim Crnjanskim - a taj bi sigurno zavrljačio prvi priručni teški predmet u središte ekrana na kome je zatitrao Vođin lik! - i Ivom, „po prvi put u novijoj istoriji“ izvedenim iz svog diplomatski staloženog stava. Na njihovu sreću, medijski herpesi ne mare za intelektualce i njihov stav, pa su tako ovih dana učestali sa biserima - a ne mogu se opravdati sunčanicom!
Zaista ne gledam televiziju, niti imam kad, ali zato me barem na poslu dočekaju „pres-kliping“ zaduženja i neizbežno suočenje sa štampom. Nisam uopšte više sigurna da li je prednost ili mana biti upoznat sa ovim neograničenim teatrom apsurda. Prva varijanta me čini (superiorno?) osvešćenom u odnosu na ponuđenu farsu - u drugu zapadam čim se osvrnem oko sebe i uverim koliko njih, zapravo, još uvek veruje praznim tiradama. Evo najistaknutijih skorašnjih „bisera“…

недеља, 7. август 2016.

„Camelot“ Revisited (2)

komentariše: Isidora Đolović


Ne mogu reći da ponovljeno gledanje serije „Kamelot“ nije zanimljivo, te da samim tim ne zaslužuje preporuke. Naprosto, čak i kada su nedostaci očigledni i ukidanje daljeg snimanja i razvijanja priče donekle sasvim opravdani, postoje razlozi da se barem upozna sa realizovanim. Prošle nedelje sam uopšteno predstavila ostvarenje Michaela Hirsta, a u naredne dve ću se potruditi da, sa što manje „spojlera“ gde to nije neizbežno, istaknem ono što, u osnovnim crtama, karakteriše pojedinačne epizode i tok radnje. Nastojala sam da ne gubim iz vida činjenicu da je ovo bila uvertira za planirane sezone, te samo POSTAVKA priče, međutim, na više mesta je toliko „škripalo“, pa zaista nisam sigurna kako bi se uopšte izborili da opravdaju sve bez dodatnog pogoršavanja.
Kao što sam već istakla, najveći problem od samog početka predstavlja Artur. Kada je centralna ličnost loše osmišljena, veoma je teško povezati se sa serijalom u celini, kao i slediti očiglednu (i prirodnu) nameru autora da se sa podrškom i simpatijama prati njegov put. Naprosto, uz iskrenu volju i minuciozno uočavanje svakog detalja, nije mi pošlo za rukom da pronađem bilo kakvu opravdavajuću sitnicu, koja bi mi ličnost mladog kralja učinila iole razumljivijom. S druge strane, Merlin i Morgana kao ravnopravni nosioci vodeće fabule, izvanredno su osmišljeni i odglumljeni, posebno Morgana. Bez njihovih delova, pitanje je da li bih uopšte nastavljala sa gledanjem.

субота, 6. август 2016.

Subota sa knjigom: Najdraža knjiga iz detinjstva (2)

piše: Isidora Đolović

Nastavljamo nostalgični izlet u vreme kada su me knjige zauvek osvojile i postale izvor najvećih snova, životnih mudrosti, ideala, ali i tužnih časova u kojima su se plemenite poruke grubo sudarale sa svakodnevnicom. A usledile su godine kada je ljudima najmanje bilo do knjiga i, uopšte, kulture - pa, ipak, ove do danas potisnute vrednosti ostajale su ujedno magična formula očuvanja zdravog razuma u vremenu ludila. Ljubav prema čitanju priuštila mi je, tako, ne samo bekstvo od permanentne društvene krize koja će do danas pratiti moj ulazak u “veliki svet”, nego i mnoga znanja koja ću kao đak, potom i student, za sva vremena ceniti i dalje primenjivati. Sa polaskom u predškolsko, dete se iz ušuškanog, ograničenog porodičnog kruga polako otiskuje u prve vršnjačke grupice i malo-pomalo, širi svoj vidokrug. Negde u skladu sa tim, štivo koje sam čitala počinjalo je da se i samo oblikuje prema interesovanjima, razigranoj mašti i mnoštvu pitanja što su se preda mnom otvarala. 
Iz carstva bajki, koje nikada neću prerasti ni prestati da, barem jednim delom svog bića (onog na koji se uvek može primeniti parola “za ideale ginu...” neću reći ko, jer se ne slažem sa odrednicom) verujem, preselila sam se u njihov delimični produžetak - beskrajni univerzum avanturističkih priča. Vitezovi i gusari, pre svega, kao junaci koji su mi već u bajkama bili mnogo zanimljiviji od pekmezavih princezica sa njihovom pasivnošću i kaćiperstvom, imaće glavne uloge u kasnijim pričama mog detinjstva. Istovremeno, sa upoznavanjem okruženja i sticanjem svesti o životu “napolju”, socijalne teme ulaze u obzir i počinje da me izuzetno zanima, pogađa, oduševljava, vršnjačka tematika. Još kada se dečje družine postave u pustolovne sižee - eto avantura!