недеља, 7. август 2016.

„Camelot“ Revisited (2)

komentariše: Isidora Đolović


Ne mogu reći da ponovljeno gledanje serije „Kamelot“ nije zanimljivo, te da samim tim ne zaslužuje preporuke. Naprosto, čak i kada su nedostaci očigledni i ukidanje daljeg snimanja i razvijanja priče donekle sasvim opravdani, postoje razlozi da se barem upozna sa realizovanim. Prošle nedelje sam uopšteno predstavila ostvarenje Michaela Hirsta, a u naredne dve ću se potruditi da, sa što manje „spojlera“ gde to nije neizbežno, istaknem ono što, u osnovnim crtama, karakteriše pojedinačne epizode i tok radnje. Nastojala sam da ne gubim iz vida činjenicu da je ovo bila uvertira za planirane sezone, te samo POSTAVKA priče, međutim, na više mesta je toliko „škripalo“, pa zaista nisam sigurna kako bi se uopšte izborili da opravdaju sve bez dodatnog pogoršavanja.
Kao što sam već istakla, najveći problem od samog početka predstavlja Artur. Kada je centralna ličnost loše osmišljena, veoma je teško povezati se sa serijalom u celini, kao i slediti očiglednu (i prirodnu) nameru autora da se sa podrškom i simpatijama prati njegov put. Naprosto, uz iskrenu volju i minuciozno uočavanje svakog detalja, nije mi pošlo za rukom da pronađem bilo kakvu opravdavajuću sitnicu, koja bi mi ličnost mladog kralja učinila iole razumljivijom. S druge strane, Merlin i Morgana kao ravnopravni nosioci vodeće fabule, izvanredno su osmišljeni i odglumljeni, posebno Morgana. Bez njihovih delova, pitanje je da li bih uopšte nastavljala sa gledanjem.

Teško je ne navijati za Arturove protivnike, u ovom slučaju. Iako se scenario postarao da nam predstavi polusestru kao glavnog rivala, ona je toliko dostojanstvena, inteligentna i moćna ličnost, da je zaista nemoguće ne „rotirati“ ulogama postavljene naklonosti, u korist „negativca“. Jer, tipično za dramsku funkciju tzv. pretendenta na presto, ona je karakter koji izmiče standardnoj podeli na dobre i loše, a čija motivacija, argumenti i samosvest i te kako dovode u pitanje Arturovu doraslost i kompetencije za upravljanje državom. Ono što od početka nije na Morganinoj strani, činjenica da je ženskog pola, pa samim tim lišena naslednog prvenstva i istinskog uzimanja za ozbiljno u očima saveznika ili podanika, postaje izvor njene najveće frustracije - ali i snage.
za mene, ONI su istinski glavni likovi: Joseph & Eva
Kada govorimo o navijanju, dok je standardna legenda Artura i suprugu Ginevru smestila u ljubavni trougao sa vitezom Lanselotom, u ovoj verziji je njegova kraljica već zaručena, a ubrzo i udata, za viteza koji je beskrajno odan i ne daje ama baš nikakvog povoda za osvetoljubivost, nesimpatije ili bilo kakve loše namere. Naprosto, Leontes je toliko superioran nad Arturom u svakom smislu, da mu se očigledno loše piše, ali i zadobija daleko više podrške nego onaj ko bi trebalo da je glavni, stoga i najvoljeniji junak! Ljubavna priča između Artura i Ginevre od početka je na toliko načina neutemeljena, neuverljiva, uz to i narušena činjenicom da se gradi na obmani, podvali protiv visokomoralnog i pozitivnog junaka. Sem toga, Ginevra pokazuje istinsku naklonost prema suprugu, želju da popravi grešku i razboritost koja Arturu nedostaje. Ona u svakom smislu deluje mnogo zrelije od zaslepljenog kralja, što je još jedan minus na zamišljenu romansu. Dakle, par Leontes-Ginevra u startu zadobija „brdo“ simpatija, nasuprot Arturu i Ginevri, koji bi trebalo da su na tom mestu!
zna žena ko je stvarno voli...
Govoreći o Arturu i njegovim ljubavnim jadima, treba naglasiti da su tipično tinejdžerski zamišljeni, kao avanture sa snažnom seksualnom konotacijom i besom koji prati nedostupnost „plena“. Ono što predstavlja znatniju zamerku seriji uopšte, jesu upravo scene seksa i prisustvo golotonje. Malo je reći da su preterane, na granici „meke pornografije“ i apsolutno nepotrebne - već u prvoj epizodi imamo ih čak tri, od kojih nijedna ne doprinosi bitno ni radnji, ni dočaravanju odnosa između učesnika, a koje je moglo biti suptilnije i jednako jasno izvedeno.

Da ipak ne ispadne kako je sve samo kritika, jer zaista nisam od onih koji mazohistički uporno prate sadržaje koji su im TOLIKO odbojni, moram reći da su najpre kostimi divni, potom i pejzaži. To ne čudi, s obzirom da je sve snimano u Irskoj - posebno mi se dopada zamak Kamelot, u ovoj verziji ruina na samoj litici, koja poseduje divlju lepotu i privlačnost spletenu sa opasnošću.
Kasting su radili ljudi odgovorni i za „The Borgias“, međutim, dok su Eva i Fajns-mlađi za klasu ispred svih, a ni ostali ne razočaravaju, Artur je naprosto grozan. Razumljivo je to što su isprva hteli da budući kralj bude derište, ali, ovo je jednostavno previše. On je pravi mamin i tatin sin, koji svačiju podršku i ljubav uzima zdravo za gotovo, ne pitajući se čime je zaslužio ili da li mu je uopšte potrebno da se za nju bori. Primera radi, Kej je polubrat koji se u svakoj prilici stara za njega i bez negodovanja prelazi preko očiglednog roditeljskog favorizavanja usvojenika ili njegovog preotimanja devojke. Sa tim u vezi, dok u crtanoj verziji siroče Vart, budući Artur, živi sa hraniteljem ser Ektorom i njegovim grubim sinom Kejom, koji ga maltretiraju i potcenjuju, ovde je Artur voljen.
Ektor je dobar i blag čovek, Kej načitan, obrazovan - posebno iz oblasti rimskog prava, bez trunke sujete. Rado stupa u bratovljevu službu i oduševljen je njegovim istinskim poreklom. 
ni nalik svom crtanom pandanu - Kay the Handsome!
Takođe, svoja četiri stalna viteza, "nasleđena" od oca, Artur podrazumeva kao vernu gardu i nimalo se ne trudi da pokaže bilo kakav obzir, naročito u slučaju Leontesa. Umesto da se povuče onoga trenutka kada otkrije ko mu je verenica, namerno srlja u nadi da će mu, ponovo, njegovo VLADARSKO PRAVO dati prednost nad slugama.
sve je lako kad si: mlad, kralj i imaš koga da te vadi iz...reke
Prve tri-četiri epizode obično predstavljaju pokazatelj u kom smeru se priča kreće i vredi li je uopšte dalje pratiti. Manje-više sve glavne odlike uvodne „Homecoming“ sam već nabrojala u prethodnom tekstu, pa mogu samo zaključiti da je prva polovina sezone predstavila centralne ličnosti, uglavnom otvorila sva najvažnija pitanja, „bacila karte na sto“ po pitanju svih vrlina i manjkavosti, pruživši takođe i nekoliko različitih uobličenja tradicionalnih legendi iz arturijanskog korpusa. Kao što će se pokazati, radi se o razumljivim izmenama, s obzirom na nešto drugačije interpretiranu figuru Merlina, koji je ovde ranosrednjovekovni Makijaveli sa razrađenim koracima za kreiranje reputacije svog štićenika - samim tim i SAMOSTALNO postavljanje simbola na njegovom putu.

Jednu od njih dobijamo već u drugoj epizodi, nazvanoj  „The sword and the crown“. Naime, scena vađenja Marsovog mača (ovde čuveni Ekskalibur NIJE prvobitni mač u kamenu), koja uobičajeno predstavlja momenat Arturove trijumfalne identifikacije kao obećanog, dostojnog, istinskog kralja, ovde je blagi užas. Sve vreme se pitate: može li Arturov lik biti nesnosniji? Poduhvat je planski usmeravan od strane Merlina, koji je i postavio mač u nemoguću poziciju. Junošu će najpre Kej „na kvarnjaka“ podići, a onda se uz mokre i sasvim klizave stene uzverao do mača - što već prkosi svim zakonima logike. Potom ga hvata direktno za oštricu, a ne balčak - i to pod slapom, ne držeći se ni za šta, ali već likujući! Sledi usporeni snimak, muzika kao iz crtanog filma i izraz lica nalik veverici u „Ice age“…da bi, slično crtanom junaku, doživeo fijasko. Prilikom pada u vodu, gubi mač, a umalo i život. Naravno, u pomoć mu priskače Leontes (slika gore), a i mamica je tu negde, na obali. Fajns, naravno, preglumljuje.
Morgana i Lot su, za to vreme, možda prvi „power couple“ u britanskoj (fiktivnoj) istoriji. Izuzetno je dobro predstavljen njihov odnos, kroz mešavinu obostrane koristoljubivosti, privlačnosti, ali i neskrivenog mačizma kod kornvolskog plemića, tek da ne smetnemo s uma o kom se veku radi. Njegovi pokušaji da javno ponizi Morganu i pokaže joj gde je „ženskinjama“ mesto, samo osnažuju ledi Pendragon, podižući joj ugled i u partnerovim očima.
Kasnije, dok se u sceni krunisanja obraća narodu, Artur je prvi i verovatno jedini put istinski ubedljiv. Hrišćanski obred prati - paganski „after-party“! A na njemu, novi susret sa Ginevrom, koja se od početka ponaša kao prava „royal groupie“. Čime bi drugačije objasnili njen flert sa žgoljavim, isfeminiziranim i ne naročito zanimljivim likom? Jer, Džejmi Kembel-Bauer izgleda, govori i kreće se kao za srednjovekovni tematski vašar preobučeni Džejs iz „Instrumenata smrti“! On je bez sumnje atraktivan dečko i jasno je zbog čega je karijeru započeo kao model - specifičnog je izgleda, deluje veoma urbano i pomalo androgino, ali to u kontekstu kostimirane drame izgleda komično. Elem, dok još jedan flert u najavi primećujemo kod Merlina i Igrejn, na balkonu se odvija se scena u „Džek i Rouz“ stilu, sa sve tinejdž-suicidnom igrom u podtekstu. Treba li reći, savršeno odgovara emo-postavci Arturovog lika. Međutim, oboriće nos kada koji minut potom otkrije da je Ginevra verena za Leontesa, koji mu je još istog popodneva spasio život. Razmaženo derle se od tog momenta još više duri, jer omiljeni hobi („jurenje sukanja“) ni seljače, ni princ ne vole da im bilo ko onemogući. Leontes je, pak, flegma.

Nezvani gosti stižu sa grmljavinom. Morgana se unapred pripremila za slučaj da njen (ne)ravnopravni partner podbaci, pa svojom dvostrukom igrom obezbeđuje poverenje naivnog bate. Lot ubija Ektora u okršaju „jedan na jedan“, ali i sam strada na najgluplji i najnaivniji mogući način, od istog tog rivala - na samrti. Kakav idiotski način da se elimiše sjajan negativac, a scenu pogledajte sami, pa procenite. Inače, u legendama je kralj Lot suprug jedne od Arturovih polusestara (Morgas) i Gavejnov otac. Za to vreme, ostatak neprijateljeve pratnje je ISPARIO, dok su Artura skrivali. Na kraju, napominjem, nova bespotrebna golotinja u Morganinoj sceni sa vukom.
Krajem prve epizode, Artur u erotskom snu vidi plavokosu devojku koja izlazi iz mora i sa njim vodi ljubav na plaži. Dok u drugoj epki tuguje za (po)majkom, upoznaće sanjanu gospu Ginevru, po kojoj treći čin nosi ime - „Guinevere“. Ovom prilikom režiju je, kao i za narednu, „Gospu od jezera“, potpisao Jeremy Podeswa, autor nekih od najboljih epizoda „Igre prestola“ i „Bordžija“. Zato i ne čudi što su upravo ove dve, barem u nekim izuzetno moćnim scenama, mogući vrhunac serijala.

Artur je dobio društvo na mojoj listi beskrajno iritantnih likova, pa više nije usamljen. U pitanju je Bridžet, Ginevrina rođaka-prijateljica-poverenica. Ne postoji, za sada, očigledan razlog što me ovaj, u suštini nebitan i zaista pozadinski lik, toliko nervira. Naprosto, suviše odudara od konteksta priče, ambijenta i epohe, deluje previše kao savremeni kliše najbolje drugarice-torokuše, a taj tip bi me i u modernom ruhu podjednako živcirao.
Sama Ginevra se, koliko god svetlih momenata imala, povremeno ponaša isuviše savremeno. Primera radi, „breca“ se na oca koji je ušao u sobu nenajavljen, čime prekida žensko tračarenje, a sve to da bi ih upozorio kako su napadnuti! Takođe, posle susreta sa Arturom, naglas izražava sumnju u to da li je njen zaručnik, od malena i po maminom izboru, „onaj pravi“ - kao da su se, čak i plemićke kćeri, tada išta pitale!

Kada dve dame-izbeglice pristignu u Kamelot, Merlin jasno vidi opasnost i ubrzava pripreme za venčanje. To je prva konfrontacija odluka čarobnjaka i štićenika - druga stiže ubrzo, sa Vivijeninim „srdačnim“ pozivom na Morganinu gozbu. Ova bivša robinja, vrlo egzotičnog izgleda koji joj sam po sebi onemogućava neupadljivost - ali i obezbeđuje Morganinim porukama (koje preko nje šalje) dodatni efekat - naglašeno je podozriva, ali i verna gospodarici.
Fajns kao da nije sasvim izašao iz svoje najčuvenije uloge (zaljubljenog) Šekspira, sem obrijane glave, naravno. Pre svega, makijavelistički osmišljen lik Merlina jeste dobra ideja, ali njegov izgled, ponašanje i gestovi, previše „vuku“ na renesansnog ili elizabetanskog kicoša, da ne spominjem odeću (razdrljene bele košulje ispod kožnjaka) koja bi više pristajala ulozi u „Da Vinčijevim demonima“ - a čak i tamo je predstavljala glavni izvor zamerki na pojavu naslovnog lika, kao čist anahronizam!

Arturovi erotski snovi odvijaju se, iznova, pod Morganinim krovom, što budi osnovanu sumnju u to da ni onaj prvi nije bio slučajnost. Sem toga, u snu je Ginevra, izlazeći iz mora, potpuno neodevena, dok u realnosti to nije slučaj - što baca interesantnu svetlost na njen status pretežno seksualnog objekta u Arturovim očima. Morgana kao domaćica zamajava Merlina, truje ga i odvlači pažnju, dok Artur ciljano naseda i, nakon što je video i pogrešno protumačio nešto između njih, pravi glupost.

Merlin se boji (auto)destruktivnosti svoje magije, međutim, „čita“ Morganu i upozorava je na opasnosti petljanja sa čarolijama. Dobijamo nagoveštaje njene dugogodišnje zaljubljenosti, ili barem neke vrste detinje opsesije Merlinom. Takođe, demonstrira sposobnost menjanja oblika, što je za sada, po svemu sudeći, jedina Morganina veština.

Artur istoga jutra, ponovo demonstrirajući kako nosilac "plave krvi" ne podleže preprekama ni prostora, ni vremena, a ni zakona privatnosti gošći, ulazi u Ginevrinu odaju, budi je i zakazuje sastanak na plaži. Tamo nasrće na nju i „zbari“ je na glupu foru, a sledeća scena je veoma slična kasnijem seksu između Atelstana i Džudit, koji je označio početak odbojnosti velikog broja fanova „Vikinga“ od isprva gotovo savršene serije….“eto, desilo se, to je to“ - zaključak je kojim ženski deo para zaključuje čin, prethodno propraćen ekstatičnim usklicima:“Samo jednom, samo jednom!“ Najgori način da se simulira gubitak nevinosti - u vrećicu skupljena krv srndaća na koga su preljubnici usput naišli (?!?). Ali, čim je iste noći ugledao crveni trag na posteljini, mladoženja je bio spokojan!
eh, da zna ovaj moj da je zbog "čednosti" stradao Bambi!
Uz mnoge manjkavosti, ova epizoda ipak sadrži najlepšu scenu u seriji uopšte, a to je čitava sekvenca venčanja Leontesa i Ginevre. U velikoj meri joj doprinosi MAGIČNA muzika. Pesma se zove „Be my light“, a vilinski vokal pripada Michelle DeBoer.
Tik pred odjavnu špicu, ponavlja se kao eho iz sna, dok sveže udata Ginevra sa bedema zamka posmatra more pred svitanje.
Ali, pre svega toga:
moja omiljena scena - prvo venčanje u Kamelotu
Na samom početku četvrte epizode, nazvane Lady of the lake“, Artur ima viziju Leontesa i Ginevre kako konzumiraju brak, pa će narednih pedesetak minuta provesti u ljubomorisanju i zahtevima da mu svi vitezovi budu pri ruci. To kvari planove supružnika i mladinu želju da se udalji, započevši iznova sa svojim mužem. Pod prismotrom su, od strane svih koji znaju za kraljevu strast - a među njima je i Morgana. Ipak, polusestra muči sopstvenu muku, jer tajanstvene čini polako uzimaju zlokobni danak.
kad Rolo "praši"!
Prvi trening i dvoboj sa Gavejnom unose humor, šarm lutalice „Roloa“ i nešto prevrtljive  „poetske (ne)pravde“ u epizodu. Dok Merlin, usled neophodnosti nabavke mača, odlazi u misiju i standardno sve završava za Artura (svoj „projekat“), mladić je jednako nerazuman, opsednut isključivo svojom zaljubljenošću, nezahvalan i drzak. Insistira da se afera nastavi, izvrće Gavejnov savet i zloupotrebljava činjenicu da niko od prisutnih ne sme da ga ispraši, čak ni Gavejn. Pljusku će mu udeliti - mama lično! Naime, Igrejn vrlo dobro zna koliko je propatila jer jedan kralj nje umeo da obuzda svoju požudu i pošto-poto nastojao da ostvari svoja htenja…takođe igrajući „prljavo“. 
Pojavljuje se časna sestra Sibil, čiji neobičan autoritet nad Morganom odmah ukazuje na buduću značajnu ulogu. Morgana je se boji, ali i pokazuje poverenje, naročito u jezivom procesu izlečenja, koji neću otkrivati - pogledajte sami, scena je jedna od boljih, a simbolika ogledala izuzetno uspela. Za Morganu, kruna je SVE, jednaka volji za životom. Uglavnom, kod obe suprotstavljene strane istaknuti su jasni primeri lojalnosti.
Radeći „na kvarno“ u momčetovu korist, Merlin se za izradu posebnog mača obraća „pustinjaku“ Kaliburnu, koji zna ponešto o njegovoj prošlosti. Merlin je očigledno gadno zabrljao služeći se magijom, što ga je koštalo gubitka porodice, pa zato zazire od novog isprobavanja moći. Kada ga iskušenje ipak povuče, a kovačeva kćer slučajno zatekne na delu, najpre joj preti. Inače, već pominjanjem činjenice da je devojka, Ekskalibur, došla na svet u majčinoj žrtvi (smrt na porođaju), nagoveštava se da će postati žrtva za mač, kao simbol rađanja nove legende.
Izuzetna je scena na jezeru, od muzike do ukupne vizuelizacije. Merlin će, kasnije, od događaja sastaviti svoju verziju priče o zadobijanju mača, stvarajući tako, u hodu, mit za svog slabog kralja. Ali, svest o skupoj ceni ostvarenja velikih planova  - i savest - neće mu dati mira…
TakoJustice“ otvara kajanje zbog Ekskalibur (devojke, ne mača), koje tera Merlina u autodestrukciju i mahnitost, veću nego inače. Za to vreme Morgana, u ovoj epizodi veličanstvena, još uvek pokušava da kontroliše svoju moć menjanja (ob)lika, kao i da odgonetne zašto joj je baš Igrejn dosuđena „maska“. Sibilini saveti zlata vrede, naročito onaj da je „ne smeju definisati drugi (odnosno, da nije dovoljno biti poznata kao Uterova kći, Arturova sestra…), te da se u svrhe zadobijanja lične pravde mora povezati sa običnim narodom, manipulišući idejom očekivane pravde.

Arturova samovolja izlazi na videlo kroz poduhvat organizovanja prvog suđenja u Kamelotu. Gost epizode je sjajni Lijam Kaningem, kao Kolfur, koji je ubio starešinu svog sela - Vejda, ne bi li zaštitio kći jedinicu Kejtlin. Sada Vejdov brat insistira da mu meštani dodele uobičajenu presudu vešanjem, međutim, mladi kralj zahteva da se na ovom slučaju po prvi put potvrdi njegov autoritet i novi poredak koji gradi. Sa svojih pet prvaka, biće član porote i glavni sudija.
ser Davos!
Ironija: Ginevra i Artur žele da iskorene gnusni običaj „prava prve bračne noći“, zbog koga je i došlo do okršaja između Kolfura i Vejda. Ništa zato što su sami, doduše svojevoljno, podlegli istom „pravu“!

Dva lica pravde - paralelne scene uspešno ističu kontrast između Uterove dece. Dok vitezovi završavaju posao za Artura i, kao i obično, čuvaju mu leđa, Sibil, pak, stvara uslove i daje početni impuls Morgani, ali devojka ipak sama odlučuje i povlači krajnje poteze, koji dovitljivošću iznenađuju i samu mentorku! Boj, dakle, ne bije svijetlo oružje, već boj biju - Morganina ubedljivost i demagogija!

(Naredne nedelje: pregled epizoda 6-10, opšta ocena)