komentariše: Isidora Đolović
Dok se bliži premijera
jedanaeste epizode, koja će napokon doneti odgovore na pitanja budućeg pravca
kretanja radnje omiljene “severnjačke sage”, napravila bih pregled
najistaknutijih (po dobrom ili lošem) epizoda i momenata četvrtog ciklusa,
tačnije, onoga što smo od njega do sada videli. Rezimirajući učinak, dolazim do zaključka kako su mnoga očekivanja izneverena i silazna putanja tek pred samu
završnicu polusezone počela da se uspravlja. Pre svega, nije iskorišćen
potencijal novouvedenih likova, norveške braće (Haralda i Halfdana) i kineske
robinje Jidu. Rolov lik je do krajnosti iskarikiran, Flokijevo ispaštanje bilo
preterano, povratak Harbarda “Lutalice” još jednom nedorečen i nejasnog smisla,
a “erotske” scene učestalije i potpuno banalne. Sa druge strane, kod pojedinih
likova poput Lagerte, primetna je ponovljivost životnih iskušenja i odluka -
takođe bez jasne poente, sem da se nečim ispuni vreme na ekranu. Pa, ipak, sama završnica je pružila dovoljno razloga za skakutanje od nestrpljenja.
Krenimo redom, od
naglog obrta u Rolovoj situaciji, kada iz potpune nemilosti, zahvaljujući ubrzanom
kursu francuskog jezika, pridobija najpre Gislu, a onda i ostatak tazbine.