недеља, 20. новембар 2016.

Countdown to “Vikings”(1)

komentariše: Isidora Đolović

Pošto se solidna količina zavera, akcije, sukoba interesa i požude, upakovana u istorijsko ruho i potpomognuta ozbiljnom promocijom, pokazala kao dobitna kombinacija, proleća 2013. premijerno je u svet puštena serija “Vikinzi” (Vikings). Oslanjajući se na svoj provereni ugled, kanal “History” je, pomalo iznenađujuće, rešio da se upusti u trku sa već iskusnim “isporučiocima” kostimiranih TV-drama koje se drže formule “krv, intrige i nešto magije”, kao što su HBO, Showtime ili Starz. Istovremeno, namera im je bila da ponude nešto malo drugačije od uobičajenih srednjovekovnih zamkova, renesansne raskoši, razuzdanih plemićkih krugova, pa  time pridobiju i gledaoce koji su od ovakvih serija do tada zazirali. Bio je to rizičan potez, međutim, baš zbog činjenice da ne liče ni na šta dotle viđeno, istovremeno ne uskraćujući nijedan faktor uzbuđenja, “Vikinzi” su, malo po malo, osvojili dobar deo sveta. O tome svedoči vidljivi rast baze fanova, uloženih sredstava, glumačke ekipe, a u vezi sa tim raspona priče, kao i broja epizoda. Poslednjeg dana novembra nastavlja se četvrta sezona, pa ću se tim povodom osvrnuti na sve što je do nje vodilo, kao i očekivanja koja proizilaze iz najavljenog.



Majkl Hirst, autor dobro poznate i veoma gledane serije “Tjudorovi”, glavni je “krivac” za igrano oživljavanje nordijske legende o junaku po imenu Ragnar Lotbrok. Istorijskim faktima neprovereno postojanje neke vrste severnjačkog Marka Kraljevića ili kralja Artura, čiji su navodni sinovi, pak, zaista učinili mnogo za širenje teritorije i slave današnje Skandinavije desetak stoleća unazad, poslužilo je kao savršena osnova za kreiranje nove, uzbudljive priče. Povezujući mitsku građu sa istorijom, dovodeći u vezu različite ličnosti čije se realno postojanje i ukrštanje puteva često nije ni dogodilo (primera radi, vojvoda od Normandije, pokršteni Viking Rolo, u seriji je brat glavnog junaka), tematizovan je svet mnogima nedovoljno poznat, ratnički i surov, tajanstven i privlačan. Verovatno prvi put nakon simpatičnog strip-junaka Hogara Strašnog ili družine sa kojom su se Asteriks i Obeliks nekoliko puta susreli, Vikinzi postaju pravi deo popularne kulture, vodeći nas kroz tamno, opasno razdoblje u kome su se sukobljavale civilizacije, vere i etičke norme - a vrednost života se merila spremnošću na njegovo žrtvovanje.

Zahvaljujući dobrom odabiru najisturenijih ličnosti, naglašenoj autentičnoj estetici, zvučnim efektima i nesvakidašnjosti dočaranog ambijenta, brzo su pobrali plodove uspeha. Prva sezona je krenula pomalo nevešto i razvučeno, ali, strpljenje se, uz uložena sredstva i nade, višestruko isplatilo. Opravdano je već u drugoj sezoni, vrednosnom vrhuncu serijala. Bivši model, Australijanac Travis Fimel (u ulozi Ragnara), uz Klajva Stendena (Rolo), Katerin Vinik (Lagerta) i Gustafa Skarsgarda (Floki), do danas nosi najveću odgovornost što su “Vikinzi” gledani i voljeni. Ne mali udeo pripada i ostalim članovima glumačke ekipe, o kojima će još biti reči, ali i fantastičnom Trevoru Morisu - čija je muzika i ovoga puta odigrala znatnu ulogu u privlačenju i zadržavanju pažnje publike. Posebno je uvodna tema, If I had a heart, koju izvodi  Fever Ray, postala zaštitni znak serije.
Nije potreban bolji pokazatelj rastuće popularnosti od dupliranja uobičajene “doze”, pa je tako lani najavljeno da će četvrta sezona, umesto deset, imati čak dvadeset epizoda. Prvo poglavlje je zaključeno proletos, sračunato ili ne - neposredno pred početak šeste sezone rejting-rivala “Game of Thrones”, a drugo nam tek predstoji. U međuvremenu, stigle su vesti o produžetku ugovora za peti ciklus, u kome će se uigranom timu pridružiti talentovani Džonatan Ris Mejers, Hirstov stari saradnik (Henri VIII u prethodnoj hit-seriji). Odmah su počela nagađanja o tome koji bi mu lik mogao pripasti, “love” se retke fotografije sa snimanja, predviđa da li je došlo vreme za oproštaj od zaštitnog znaka “Vikinga” i ustupanja pozornice “nekim novim klincima”, te koliko će to biti dobro i uspešno. Mašinerija se “zahuktala”, sve je spremno za veliko odbrojavanje.

Nažalost, ni “Vikinzi” nisu uspeli da izbegnu plaćanje danka stečenoj slavi. Dok se radnja granala i rasla, na svojoj plovidbi obuhvatajući sve veći prostor, sve više likova i uporednih zapleta, dotle je njen ionako počesto felerični “drakar” sve više počeo da propušta vodu. Zajedno sa očiglednim porastom produkcijskih ulaganja, kvaliteta slike i vizuelne raskoši, brojne “rupe” u samoj priči nisu uspele da ostanu sasvim neprimetne. Verna publika se, ipak, uporno nada povratku na staru stazu ratnika, sa koje se poprilično skrenulo tokom treće sezone. Nade prvenstveno polažemo na ono što sledi iza polugodišnjeg preseka. Ali, prisetimo se najpre šta je to, u glavnim crtama, doprinelo da zavolimo ili (kasnije) omrznemo Ragnarovu televizijsku sagu.

I sezona: Porodica i čast

Ragnar Lotbrok (Travis Fimmel), zemljoradnik i ratnik, na prvi pogled ima sve. Nastavljajući tradiciju i zanimanje predaka, uživa poštovanje u svojoj skromnoj zajednici, srećno oženjen  mladalačkom ljubavlju Lagertom (Katheryn Winick) - pripadnicom retkog i gotovo elitnog reda shieldmaiden, žena-ratnica - sa kojom ima dvoje dece, dečaka Bjorna i devojčicu Gidu. Doduše, ima i brata, večito nezadovoljnog i nestalnog Rolo-a (Clive Standen), koji oseća da mu je dobar deo Ragnarovih životnih blagoslova uskraćen, uključujući hrabru i lepu suprugu za kojom potajno čezne. Ali, Ragnar je pored svega toga obdaren i neizmernom radoznalošću, koja ga nagoni da uvek stremi dalje, zbog čega će zajedno sa odanim prijateljem, genijalnim brodograditeljem Flokijem (Gustaf Scarsgard) uspeti da od starešine zajednice, moćnog grofa Haraldsona (Gabriel Byrne), dobije dozvolu za prvu vikinšku misiju u nepoznato. Poseduje i osećanje staleške nepravde, pa sledeći ukazano poverenje svog naroda, istupa protiv autokratske vladavine grofa Haraldsona, što će mu u završnici sezone doneti i titulu.
Izviđanje obale tada još uvek rasparčanog britanskog ostrva, kraljevstva znanog kao Nortumbrija, prolazi više nego zadovoljavajuće. Uz plen, iz pljačke dovode i taoca, mladog monaha Atelstana (George Blagden), koji će vremenom postati takoreći član porodice, ali i naš fokalizator mistične vikinške kulture i svakodnevnice koju će silom prilika morati da dele. Dok Ragnar pohodi nove teritorije “u komšiluku”, sukobljava se sa rivalima - a to su nortumbrijski kralj Aela (Ivan Kaye), Haraldsen, “lokalni” moćnici Horik (Donal Logue) i Jarl Borg (Thorbjorn Harr), ali i (ne)očekivani “insajderi”, Atelstan će sa Lagertom i njenom decom deliti radosti i tuge, život i smrt, postavši njihov iskreni prijatelj. Dok Ragnar iznenada dobija priliku da svoj viši društveni status primeni u opštu, ali i korist sopstvenih tragalačkih težnji, Rolo odlučuje da je kucnuo čas za preuzimanje sudbine i onoga što mu, kako veruje, s pravom pripada, u svoje ruke. Osim sa izdajom svoje krvi, Ragnar će se suočiti i sa posledicama jednog primamljivog proročanstva, do čijeg ostvarenja vodi zagonetna princeza-čarobnica Aslaug (Alyssa Sutherland). 
Prva sezona nas ostavlja sa prvoklasnim “cliffhanger”-om, tako da je razrešenje svih krupnih dilema, koje su razvijane tokom debitantskih devet epizoda, tematski i hronološki pomereno na početak narednog poglavlja priče. Iako je prisustvo takve glumačke veličine kao što je Birn bez sumnje doprinelo početnom nivou ostvarenja, harizma Travisa Fimela odigrala je najvažniju ulogu. Lakoća sa kojom je ušao u kožu Ragnara, već čuvena izražajnost njegovih pokreta, mimike lica i upadljivih plavih očiju (čiji se efekat različitim obradama dodatno ističe, ali znatno manje napadno i karikaturalno nego kod npr. Ijana Somerhaldera), učinili su svoje. Uz njega, najupadljiviji lik je svakako ekscentrični Floki, kome je život udahnuo član iskusnog glumačkog klana Skarsgard (Stelanov sin, Aleksanderov brat), veoma talentovani Gustaf. 
Utisak sezone: epizoda godišnjeg obreda u Upsali, ritualnog prinošenja žrtava. Osobenost nordijskog sveta onog doba, koji nam je serija predstavila, pre svega je povezanost svakodnevnih života ljudi sa onostranim. Volja bogova progovara kroz tajanstvenog Seer-a, lokalnog vidovnjaka, a od proročanstava, snova, priča o Ragnarok-u, runa, oružja, neobičnih frizura i odeće, bili smo opijeni slično Atelstanu.

II sezona: Izazovi vlasti

Dok je sukob sa bratom okončan kompromisnim izmirenjem, Lagerta ne pristaje na sličnu vrstu dogovora kada je u pitanju njeno dostojanstvo supruge i majke. Nimalo oduševljena ležernim odnosom supruga prema misiji ostvarenja proročanstva o slavnim “Ragnarovim sinovima”, koju je - budući da ona sama to više nije u mogućnosti - potrebno da ostvari Aslaug, naposletku ga napušta. To je jedna od najtužnijih scena (uz onu kada Ragnar oplakuje kćer) u seriji uopšte. Slavi i uspehu žrtvovan je čitav prvi deo junakovog života, koji predstavljaju Lagerta i Bjorn.
U vremenskom razmaku koji sledi, Ragnarova vlast biva dovedena pred nove izazove, kako unutarnje (Horik i Borg koji su se ozbiljno osilili), tako i spoljne prirode (invazija na englesku kraljevinu Veseks). Dok Rolo, autodestruktivan i ponižen, potporu pronalazi u društvu Haraldsonove udovice Sigi (Jessalyn Gilsig), a porodica Lotbrok se uvećava za četiri sina koja će s vremenom Aslaug podariti Ragnaru (Ube, Hvitserk, Sigurd “Snake in the eye” i Ivar “The Boneless”), Atelstan tokom pohoda biva zarobljen od sopstvenog naroda i mučen kao izdajnik. Ponovni boravak na britanskom tlu prilika je za uvođenje novih zanimljivih antagonista, pre svega lukavog veseškog kralja Ekberta (sjajni Linus Roache), njegovog sina - princa Etelvulfa (Moe Dunford) i pretendenta na presto kraljevine Mersije, prognane princeze-nimfomanke Kventrit (Amy Bailey). Naravno, kroz ove susrete, osnove hrišćanstva dolaze u interesantni sudar sa paganskom kulturom.

Kao grofica Ingstad, pošto se rešila nasilnog drugog supruga, Lagerta se u svojstvu značajnog saveznika vraća u Ragnarov život, a sa njom i stasali tinejdžer Bjorn (Alexander Ludwig). Shodno svojim godinama, dobiće i predmet ljubavnog interesovanja u liku mlade robinje Torun (Gaia Weiss). Razračunavši se sa izdajnicima, Ragnar se uspinje stepenik više, te u završnici postaje kralj - čime je donekle ponovljen obrazac iz finala prve sezone. Rastu apetiti, ali i odgovornost i rizici.
tim Aslaug ili tim Lagerta?
Druga sezona je u svakom pogledu predstavljala korak napred, zbog čega nisam ni želela previše da otkrivam, za slučaj da još uvek niste do nje stigli. Razvoj likova i njihovih odnosa, raspored akcionih scena i postepeno građenje atmosfere napetosti primetno su podignuti na viši nivo. Veća pažnja je posvećena kontrastiranju monoteističke i višebožačke religije, nijansama koje dele, ali i povezuju dva patrijarhalna ustrojstva i njihove osnove. Atelstan postaje jedan od najomiljenijih likova, čija dramski povlašćena perspektiva osobe na raskršću, snažno privučene obema opcijama koje mu se pružaju, spaja i donekle izmiruje Eden sa Valhalom, putem svog uticaja na znatiželjnog Ragnara. Ova bliskost, naravno, nimalo ne raduje Flokija, koji se oseća ugroženo kao prijatelj i predstavnik duha naroda. Učešće ženskih likova, na šta ću se u nastavku ponovo osvrnuti, takođe raste tokom druge sezone. Svaka od njih je na svoj način snažna, jedinstvena i kadra da parira bilo kom muškarcu. A kad smo već kod muških primeraka, ističe se i Torstejn (Jefferson Hall), Ragnarov verni saborac.
Utisak sezone: Dobili smo, po mom skromnom mišljenju, najbolju epizodu “Vikinga” do danas. Zove se Blood eagle” i tematizuje istoimeni ritual, kojim je zbog izdaje kažnjen Jarl Borg. Surovost ovog postupka predočena je veoma jezivo, ali i moćno. Odavno nisam - u seriji ili filmu ovog tipa - videla suptilnije i na više, usudiću se da kažem, umetnički način izvedeno predstavljanje jednog tako brutalnog, surovog čina. Iskreno, dok sam slušala kako Ragnar opisuje "postupak", naježila sam se i sa velikom napetošću iščekivala samu scenu. Teška je, ali ne i strašna - nema eksplicitnog prikaza (što mi se izuzetno i dopada kod "Vikinga", ničeg previše, a sve je jasno), krvavija mi je Lagertina odmazda novom mužu, recimo. Muzika, njihova lica, napetost, sve je to bilo više nego dovoljno, efektno i nekako dostojanstveno. Jarl Borg je istrpeo ljudski, pa na izvestan način reprezentovao sve njih, severnjački ratnički moral, koji odlikuje čak i žene. Ostala sam bez daha i teksta.  

Videli smo i dva venčanja, kroz inače zahvalan postupak uporednih scena, a kojima su naglašene  suprotnosti vikinškog i hrišćanskog principa, pogleda na svet, estetike. Dopala mi se paralela između hrišćanskog i paganskog svadbenog obreda, tj. način na koji su ukomponovali te scene. Zavetovali su se, s jedne strane, Floki i njegova partnerka Helga (Maude Hirst)- a sa druge, u cilju učvršćivanja saveza kraljevina Veseks i Nortumbrije, princ Etelvulf i princeza Džudit (kći kralja Aele).

III sezona: Svet u ekspanziji, strasti u eksploziji

O trećoj sezoni bi imalo mnogo šta da se kaže i napiše, ali, nažalost, malo pohvalnog. Izuzimajući to što su predeli postali lepši nego ikada, rad kamere stvara naprosto zadivljujuće rezultate, a serija zahvaljujući jačoj produkciji pruža istinski epski ugođaj, nasuprot utisku “sirovosti” koji je prozilazio iz većeg dela prve sezone, sve ostalo je počelo da razočarava. Dobra stvar je što se radnja proširila na čak tri manje-više ravnopravna poprišta, pa tako sem Kategata, veliki deo pažnje postepeno dobijaju Veseks i dvor kralja Ekberta, Hedebi - gde sada Lagerta pokuša da održi vlast, a u drugoj polovini sezone i Pariz. Uvedeni su neki vrlo zanimljivi likovi, drugi su pak do te mere upropašćeni da se postavlja pitanje koja je uopšte bila njihova svrha? 

U najkraćem, treća sezona prati suočavanje kralja Ragnara sa izazovima moći i krune, pokušaj da naseli britansku teritoriju svojim sunarodnicima i u te svrhe boravak na teritoriji Veseksa. Spletke uključuju i, naravno, one krevetskog tipa, pa u jednom trenutku počinjemo da gubimo predstavu ko je tu s kim. Ragnara zavodi otkačena (sada) kraljica Mersije, Lagerta može da bira između kralja Ekberta i mladog Kalfa (Ben Robson) - od milošte ga prozvah “lord Lepi”, Aslaug utehu zbog postepenog udaljavanja sa mužem traži u enigmatičnom došljaku Harbardu (Kevin Durand), a Atelstan ničim izazvan započinje kratku aferu sa usamljenom princezom Džudit (Jennie Jacques). Ovo će rezultovati trudnoćom, koju monk-groupie obelodanjuje mužu tek pošto je nestašni kaluđer odavno otplovio sa svojim vikinškim pobratimom.
Bez brige, ipak nije sve u “švaleraciji”. U odsustvu domaćina, “švrljanje” kraljice Aslaug posredno izaziva Siginu smrt i ozbiljno ugrožava živote dečaka. Torun, koja se u međuvremenu nikako ne uspeva pomiriti sa unakaženošću kao posledicom ranjavanja u borbi, odbijanjem tera Bjorna u neverstvo. Dok Ekbert igra dvostruku igru, Floki po povratku u Kategat napokon sprovodi u delo svoju osvetničku misiju, vođen stalno prisutnom mešavinom ludila i dalekovidosti. Ishod će Ragnara unesrećiti, ali i podstaći da se napokon odvaži na pohod života - i napadne Pariz. A u Veseksu, preljubnica je odmah nakon porođaja podvrgnuta javnom poniženju, u jednoj od scena koja je među savremenim gledaocima podigla prašinu skoro koliko i silovanje Sanse Stark. Pošto joj je odsečeno uho, a Džudit priznala identitet oca svog mlađeg deteta, oduševljeni Ekbert ne samo što joj oprašta - već i naziva dečaka “božjim detetom” i daje mu prednost nad svojim biološkim unukom, Etlevulfovim i Džuditinim starijim sinom.
Dok društvo malo, ali odabrano, neuspešno opseda zidine buduće prestonice umetnosti, neko će ostati bez žene, rodiće se nekoliko kopiladi, a Ragnar će biti u ozbiljnoj fizičkoj i religijskoj životnoj opasnosti. Pošto na foru “trojanskog konja” prodre u grad, čini stratešku grešku i ostavlja brata da im, do proleća, čuva položaje. Rolo, nije trebalo ni sumnjati, ne odoleva iskušenju još jedne promene tabora. Ovoga puta, obećan mu je brak sa kćerkom do iritantnosti kukavičkog francuskog kralja (Lothaire Bluteau), princezom Gislom (Morgane Polanski). Kad smo kod potonje, serija bi od ove sezone komotno mogla da se preimenuje u Očevi i deca, s obzirom da primer kćeri slavnog Romana Polanskog nije jedini - sestre Hirst, Mod (Helga) i Džordžija (Torvi, udovica Jarla Borga i najnovija Bjornova ljubav), naslednice su samog autora.

ZA: Jedan šaljivi klip sažeo je sve tri sezone u desetak minuta, sa zaključkom "Everyone gets shirtless and bloody", što nije daleko od istine. Ono što je u velikoj meri privuklo mnoge od nas, između ostalog je vizuelna predstava nordijskog sveta (i življa). Koliko ste samo “sidecut” frizura kod prolaznika ili poznanika uočili od početka emitovanja? Dizajneri su inspirisani krojem ženskih nošnji, savršene i komplikovane pletenice junakinja poput Lagerte oduševljavaju, da ne pominjem činjenicu kako je većina Vikinga u seriji božanstveno lepa, stasita, plavokosa i jednostavno “prijaju oku”.

Kada se udaljimo od tog, površniskog aspekta, pronalazimo interesantan sudar svetova - pre svega hrišćanstva i paganskog društva, sasvim dovoljno mitoloških referenci, rituala, demonstracija ratničkog kodeksa i snage na delu, ali i počesto zbunjujućih, zamršenih spletkarenja. Interakcija između Ragnara i redom: Roloa, Flokija, Lagerte, Atelstana - svakog ponaosob, predstavlja možda najjaču stranu same fabule.
Tu su i ženski likovi, koji po prvi put nisu pretežno “dame u nevolji” što jedino igraju na kartu svog izgleda i nezaštićenosti. Očvrsle i prekaljene kao i surovi predeli u kojima žive, one su izrazito samostalne i snose veliku odgovornost ne samo za održavanje doma i podizanje dece, već i često ravnopravno učešće u donošenju važnih odluka. Lagerta je od početka moja miljenica - pre svega, zahvaljujući tome što uopšte nije nerealno osmišljena, već zaista jaka i u svakom smislu posvećena (kao majka, ratnica, zemljoradnica, supruga). Istovremeno, ona je krhka i osetljiva gde treba, pati, voli, koleba se i mislim da glumica savršeno dočarava te nijanse. Svaka scena do sada u kojoj se ona ponovo susretala sa porodicom bivšeg muža, bila je veoma emotivna, zbog toga što je očigledno da joj nije nimalo lako, a ipak sve podnosi stoički, čineći ustupke koje Aslaug verovatno ne bi. Drži do sebe. Volim takve junakinje, podseća me na keltsku kraljicu Budiku ili Brunhildu iz "Prstena Nibelunga". Vikinške žene su predstavljene zaista odlično, različite, a svaka na svoj način moćna - izdvojila bih Helgu, Sigi, čak i Aslaug, koja, iako odbojna, ima dostojanstveno držanje i autoritet. Od hrišćanki, jedino Kventrit poseduje sličan potencijal.
Sigi, Lagertha, Judith & Kwentrith
Utisak sezone: tri savršene scene, Flokijev pogled na upravo završeno brodovlje i ponosno “orkestriranje” nad njima; Ragnarovo noćno uspinjanje na brdo, sa koga puca pogled na Pariz i kao da sažima sve strahove i nade u jednu ogromnu, svetlu tačku; nekada mali Bjorn postaje veliki ratnik i dostojan naslednik svoga oca, u trenutku kada samouverenim pokretom daje znak za napad. TRI PUTA MOĆNO!
PROTIV: Omrzla sam Atelstana u ovoj sezoni jer su počeli da od njega prave potpuno drugačiju osobu. Bio je sjajan tokom prve dve: stranger in a strange land fazon, hrišćanski sveštenik u dodiru sa paganskim svetom, kolebanja, radosno otkrivanje novog i širenje znanja na druge, interakcija više nego dobra. Onda, odjednom, postaje  istovremeno nekakva Jesus-like figura i ničim motivisano, ljubavnik udate princeze...Floki ga ubije, a Ragnar cmizdri za njim do kraja sezone. Patetično. Zaista sam cenila njegov, kao retko kompleksan i slojevit, "prozor" u svet Vikinga, kao izuzetno složen prikaz prelaza od paganskog do hrišćanskog, pokušaja da se u sebi pomire dva sveta kao dva dijametralno suprotna načela i negde u kompromisu pronađe sopstveni identitet, neka suština, neki Bog saglasja. Međutim, u trećoj sezoni su ga ubacili u priču koja mi nikako nije bila ni interesantna, ni ubedljiva, nego naprotiv, razvučena, bljutavo sentimentalna i na opasnom putu da učini našeg omiljenog sveštenika  krajnje iritantnim.
E, pa, tako je i bilo. OK, beše simpatičan njegov odnos sa Siginom kćerkom Tiri. Ako se dobro sećam, ona mu se sviđala i bilo je obostrano. Ali, iako ne želim da zvučim kao lažni moralista, ovo sa Džudit je jednostavno bilo GLUPO. Počev od njenog bizarnog nabacivanja, ljubljenja ožiljaka, sramežljive ispovesti, do ultimativno idiotskih dijaloga. Ničim izazvana "strast", nemotivisana, nula hemije među glumcima. Onda, čitava fama oko stigmata, vizija, njegovo prikazivanje kao nekakvog živog sveca, Božjeg čoveka. I da je za vraćanje poljuljane vere, pa i asimilaciju varvara, mnogo je. Mislim da je Atelstanov lik došao do tačke kada više nije bilo jasno šta se sa njim uopšte može učiniti. Ni ovde, ni tamo. Smrt je bila najbolje rešenje. Mnogo naivno izgleda da se Egbert  toliko ushićuje Džuditinim detetom kao "znakom od Boga", tim pre što već ima jednog unuka i što  direktno degradira njegova prava, pored toga što na neki način nameće sinu ulogu dobrovoljnog “jelena kapitalca” za veru. Takođe, pitanje čistote naslednog niza i pravljenje istorijski potvrđenog kralja kopiletom, potpuno su glupi i besmisleni. Kao i ovaj feministički manifest koji sada prodaje.....

Kada je o ženama reč, lik Torun (Porunn) su takođe upropastili, a imala je potencijal: oslobođena robinja, ratnica i wannabe-Lagerta, Bjornova supruga, a onda odjednom, postporođajna depresija i bekstvo, napuštanje svega. Uopšte nije bilo logično, bezveze motivisan prelom u karakteru. Nije joj lice bilo ni toliko strašno unakaženo, niti je zbog toga Bjorn i bilo ko drugi manje voleo i cenio. Postupila je kukavički i besmisleno. Ali, očigledno su morali nekako da je se reše, s obzirom da je Bjornu prorečeno da se oženi nekom princezom. Možda je to Torvi (kao žena princa Erlendura), a možda i neka druga....
ZAKLJUČAK: Ne očekujem od serije, koja je pre svega dramsko delo i služi zabavi i podstreku na dalja istraživanja i saznanja nama, laicima, da bude ozbiljan izvor istorijskih istina. Zato mi odstupanja baš nikad ne smetaju, ukoliko su svrsishodna po samu radnju. Obožavam kvalitetnu istorijsku fikciju, počev od "Bordžija". Za učenje i proučavanje služe pouzdani izvori, enciklopedije, monografije, stručno štivo - nikako Wikipedia i slično, kamoli televizijske serije. One su tu da nam referencama i domaštavanjem probude maštu i zanimanje, ožive neke interesantne teme.  Međutim, u tom poigravanju sa činjenicama ipak valja imati meru. “Sapunjara” sa Atelstanom i Džudit, a posebno izvitoperavanje istorije kroz pravljenje Etelvulfovog najmlađeg sina Alfreda, budućeg kralja ujedinitelja Engleske, kopiletom nepoznatog monaha, za mene je vrhunac gluposti i možda je to najviše upropastilo doživljaj serije od treće sezone naovamo. Mislim da sam "i Bogu i narodu" dosadila žaleći se zbog svih segmenata te priče, plus Džuditin proto-feninizam i "sveti duh" Atelstana koji priviđaju vođe pagana, vođe hrišćana, žene, deca, starci.... 

Mislim da je kvalitet počeo da pada u trenutku kad je Hirst poželeo da "začini" sve sa malo Tudors, malo GoT elemenata. Pa dobismo gej parove, incest, kopilad, besmislene epizodiste, još besmislenije smrti, itd, itd...Još uvek nijedna epizoda nije prevazišla "Blood Eagle", ni prvu i drugu sezonu u celini, sem pojedinih momenata kao što su Flokijevo ubistvo Atelstana, proslava Yol-a i generalno svako bavljenje Vikinzima, sa pratećom muzikom, detaljima iz svakodnevnog života....
Father of the year!
Serija sa dvorskim intrigama i strastima u središtu ima mnogo ("Tjudori", "Bordžije", "Game of Thrones"...), ja ih volim, ali "Vikinzi" su se izdvajali upravo po različitosti i fokusiranosti na nedovoljno poznatu, neobičnu, drugačiju kulturu, tradiciju, estetiku....ono što je činilo lepotu serije prvenstveno su bili prikazi života, verovanja, obreda, odeće, odnosa Vikinga, a davanje prednosti sapuničarskim zapletima spušta ih na nivo takvih ostvarenja. Nemam ništa protiv isticanja suprotnosti između hrišćanske i paganske kulture, to je jedna od najboljih strana serije i predivno je prikazana tokom prve dve sezone, kroz Atelstanov lik i put. Problem je što, na krilima popularnosti, neminovno dolazi do opadanja kvaliteta, zaglupljivanja, razvodnjavanja....imam utisak da su tri sezone optimalna mera svakoj seriji, preko toga postaje dosadno, loše, besmisleno. I bojim se da je ovih 20 epizoda prevelik zalogaj, ali, hajde da vidimo i tu novu generaciju.  

IV sezona, prvi deo: Say, whaaaaaaaat?!

Slučaj Floki: Dolijavši zbog toga što je eliminisao “Christian pet”-a svog starog jarana, ali i vladara, Floki je podvrgnut Tantalovim mukama. Ipak, čak je i sam Ragnar svestan toga da mu je blesavko dragocen savetnik i prijatelj, koliko god bio sklon ekscesima - on je tu godinama. I nije zaslužio toliko ispaštanja. Nije ga zaista izdao. Floki je, naprosto, figura koja više od ostalih simbolizuje stari svet, bogove, neko ko se bori za opstanak tradicionalnog poretka dok se stvari munjevito menjaju.
Sunday, bloody Sunday: Imali smo, odmah na početku, dva iznenadna, masovna pokolja iz zasede - jedan od strane Kalfa, drugi Roloa, oba protiv svojih ljudi - pobunjenika, oba u odbranu svog položaja i buduće vladavine, tj. u svrhe ustoličenja, uklanjanja pretnje, pa i za ženu koju imaju uz sebe (Rolo za sada Gislu vidi kao deo novostečenih franačkih ovlašćenja). Oba bratoubilačka, ali, opravdana nužnošću.
U divljini: To da će samohrani tata Bjorn furati "the Revenant style" najavljeno je još trejlerom, tako da se ne bih mnogo zadržavala na njegovom kampovanju. Brvnarica, pecanje, sneg - uživao čovek, nema šta. Za povratak u Franačku, vežbalo se sa sparing-partnerom, međedovićem lično.
Viking na dvoru francuskog kralja: Pogledajte samo tu zbunjenu, snuždenu facu. Prisilno nam ga uljudiše, kakva je to isfenirana kosa, kakve papagajske krpice?!  Eto, žrtvuje se i Rolo za opšte dobro, prelazi drastičan put od samouverenog stratega do jadnog, preobučenog cirkuzanta kome se žena grohotom smeje u lice. Kad ga videh onako isfeniranog, morala sam da premotam na prethodnu scenu, gde pokazuje Odu “Greju” (Owen Roe) i onom drugom kako da zaustave drakare....zbogom, muževni čoveče sa lepom kosom! 
Ruku na srce, zbunjeni "plemeniti divljak" među Parižanima trudio se da se uklopi koliko-toliko. Otkad ga je onaj transrodni bard napustio, zaista je zapao u nezgodnu situaciju. I bukvalno i u prenesenom smislu, on mora da nađe zajednički jezik i opstane kako zna i ume, dok njegovi ne stignu. Na obe strane ima neprijatelje. Nikako ne odobravam ono na šta se odlučio naposletku, ali, do sada se pokazalo i to da nas uvek iznenadi u nastavku priče....

Rolo je od početka "ni iz džepa, ni u džep", za šta je moguće objašnjenje (mada ni to potpuno) u njegovoj podeljenosti. Rastrzan je, oduvek, između odanosti i ljubavi prema bratu s jedne, a ambicijama i želje za dokazivanjem sa druge strane. Nije lako biti Ragnarov brat, uvek u senci, uvek drugi. Od početka, Ragnar je imao sve ono što Rolo nije - predivnu ženu, dvoje dece, svoj dom i poštovanje sunarodnika, ugled....sve mu je išlo na ruku. Ironija je što se svaka prilika za njegovu samostalnu afirmaciju pruža na Ragnarovu štetu, tj. po cenu da ga izda. I uvek su tu bile žene koje su ga podsticale na samostalnost, prvo Sigi, sada Gisla. Rolo je jako kolebljiv, ali ipak privržen svom vikinškom identitetu i prirodi. Zato me interesuje kako će se s time izboriti u novonastalim okolnostima, jer unutrašnji konflikt mora kad-tad izbiti.
Veseks: Vratija se Šime, pardon Ekbert, lukaviji, "namazaniji" nego ikad. Mislim da je samo bilo pitanje dana kada će izbiti neki sukob u vezi sa Mersijom. Fino su usklađeni ćaća i sin, kako oni sinhronizovano govore pred onim velikašima, možda su vežbali - ja strofu, ti drugu. Uglavnom, imala sam sve vreme neki upadljivi deja vu utisak, jer: ponovo ispraćaju princa u misiju, Džudit kao fol brine, ali tu je novo, sveže monaško meso da je zabavlja dok mužić ne pristigne. Za to vreme, Ekbert ima svoju računicu, kao i svaki pravi, veliki manipulator.

Što se tiče Džudit, baš se osilila, deluje drugačije, prepredeno, a gluma je shodno tome naglašenija, ponekad PRENAGLAŠENA. I zabava za kišni dan - novi Atelstan! Al zamalo. Možda je Ekbert namerno odobrio taj hobi, kurs iluminacije sa franačkim monahom, da bi obezbedio još jedno "božje dete" u svojoj lozi, ne znam, ali da ima skriveni plan - ima. Zanimljiv je bio uvid u biskupsku zajednicu, prilikom scene degustiranja vina, sa sve aluzijom na Džudit kao bludnicu-pokajnicu. Žao mi ovog Etelvulfa, lika pošalju da ratuje, oni slobodni - i još snajka nezadovoljna! Zašto? Mislim, očigledno Džudit voli bogomoljce, a mužić joj upravo sklon samokažnjavanju i verski je fanatik, šta bi više htela?
Nego, videste li kakvi su to začeci feminizma, prava i seksualnih sloboda za žene, 1000 godina ranije? Kakva Virdžinija Vulf, Klara Cetkin i sufražetknije, Džudit je pionirka, revolucionarka!  Kventrit jeste otkačena, ali joj ta samostalnost stoji, deo je karaktera od prvpg pojavljivanja. Džudit prelazi tako nerealne skokove od prošle sezone i priče sa Atelstanom, da mi ozbiljno vređa inteligenciju. Gisla, hajde da je i razumemo, Rolo je to - al vidiš, čim čovek progovori francuski, ništa "prljavi divljak", ništa čednost mučenice.  
Novajlije: Rukavicu izazova kralju u lice baciće Harald “Lepokosi” (Peter Franzen) i njegov brat Halfdan “Crni” (Jasper Paakkonen). Pridošlice su veoma zanimljivi likovi (mada Ragnar ne odaje utisak da je preterano zainteresovan, čak je uglavnom gnevan), sa super frizurama   i dobrom interakcijom sa ostalima, čak i rivalima (npr. Bjornom). Harald je, istorijski, bio prvi kralj Norveške, tako da će biti više nego interesantno pratiti njegovu priču. Za sada je - zgodniša.
Iz kampovanja u divljini, najstariji sinak doveo je staru/novu ljubu. Ništa neobično, ali doživela sam transfer blama tokom scene u kojoj Torvi pokušava da razgovara sa Bjornom o njihovoj vezi, bliskosti (ozbiljna tema, jel'te?) - pa izvali da su "ponekad zaista povezani, naročito dok imaju seks". Tijena Peščana je dobila konkurenciju. 
A tek "ritualno šišanje", ili šta god ono bilo, Yidu (Dianne Doan) od strane Ragnara? Sad će biti njegova little China tomboy-girl. Mogla bi i koja tetovaža da padne! Uzgred, simpatična Kineskinja je robinja dovedena iz Pariza, koja je odmah zapela za oko ranjenom i depresivnom Ragnaru. Postaće njegova poverenica i diler, pošto se ispostavilo da jedino njene “magične travke” mogu da ublaže fizički i duševni bol, kao i frustraciju zbog rastuće netrpeljivosti između njega i supruge. Što se Ragnara i Aslaug tiče, sve više postaje jasno da su se spojili najviše iz obostrane svesti o dužnosti - on je znao za proročanstvo i to da Lagerta više ne može da mu rodi decu, Aslaug je i sama obdarena vidovitošću i mislim da je unapred očekivala njegov dolazak, pa ga zato i zavodila. Kada je to ispunjeno, "ohladili" su se, pa počinje period rivalstva i nepoverljivosti. S druge strane, brak sa Lagertom je bio potpuno druga priča, zajedno su sve izgradili i postigli, takoreći od nule. Za logiku, kao što je “odakle robinji Azijatkinji opijati u dalekom svetu?”, ne trudite se ni da pitate. Zameo je s(j)everac.

(Sledeće nedelje: pregled prve polovine četvrte sezone)