piše: Isidora Đolović
Praznici
su bili i prošli, a u razobručenosti svetkovanja nekako se najbolje pokaže
pravo lice, bolje reći naličje mnogih stvari, tokom godine koliko-toliko
prikrivano neutralnim bojama. Nije neophodno čitati između redova, da bi nam mnogo
šta bilo jasnije - gde smo i ko smo, na primer.
Hvaljeno bilo crveno dugmence, ali ono što pruža potpuni značaj dragocenoj
MOGUĆNOSTI IZBORA svakako je prethodno stečena svest o tome između čega se
uopšte opredeljujemo, kakve se opcije nude, a od kojih se ograđujemo i zašto.
Stoga je, koliko god mrsko, ponekad korisno i pre definitivnog okretanja glave,
kritički osmotriti ono protiv čega dižemo glas ili ga naprosto ignorišemo. Nije
to, nažalost, ni baš nemoguća misija - dokazi svega što je „trulo u državi
srpskoj“ nameću se sami od sebe i bez lova na njih, pa je izgovor za potpunu
neupućenost pre posledica slepila nego ignorancije. Napadaju nas na dva, često zdravo
za gotovo uzimana polja: „bezazlenim“
sadržajima tobožnje zabave (mahom za žene) i preširokim, prežvakanim
„slobodama“ javnog istupanja. Iza njih se, ako samo malo zagrebete po površini,
brzo ukazuju ozbiljna akcija dovršavanja zaglupljivačke misije (započete
devedesetih) i proturanje banalnosti, nedoslednosti, ograničenja pravoj misli.
Nije grupa „SARS“ kriva što se njihov „Buđav ’lebac“ nekima osladio, pa ne
shvatajući poentu pretvoriše bend u zamalo još jednu populističku atrakciju. Na
kraju krajeva, bez pogrešnog razumevanja, prilagođavanja sopstvenim sitnim
kapacitetima i svođenja na trivijalnu zabavicu sa „mamipara“ potencijalom, nema
ni široke popularnosti. Prvo se „Lutka“ do izlizanosti koristila, od svadbenih
veselja do radio-stanica koje istovremeno „vrte“ Dženana Lončarevića i
„Tropiko/Akapulko/Florida-bendove“. Postade opšteomiljena kod zaljubljenih
parova, iako sama numera, ispostavilo se, o ljubavi nema ni slovca. Istina je,
kao i u slučaju već kultne „Neko te ima (noćas)“, da je sklonost iz stihova
usmerena nečemu drugom, a ne ženi, što stvara finu ironiju. Ne reče li Brajan Feri
„Love is the drug“? Hajde-de, ispade još i duhovito, ali kad njihova
parodijsko-satirična, a pre svega veoma društveno angažovana (pogledajte samo
spot!) „Praktična žena“ postade deo mejnstrima kao (prikladno iseckani) džingl
jedne od najglupljih emisija koje trenutno postoje na nekom domaćem
televizijskom kanalu…osmeh se pretvorio u kiselu grimasu.
Moja mama obožava kulinarske emisije i novine, još od vremena kada to nije bio
još jedan od pomodarskih hobija (poput dekupaža, Instagram-fotkanja ili kućne proizvodnje kapkejka), uzdignut na
nivo atomske fizike. Za ženu koja i dalje bez problema uđe u svoje devojačke
suknje i pantalone, nikad se ne bi reklo, ali majka mi je ekspert za kuhinjske
majstorije i, što je najbitnije, to je stvarno zanima. Elem, prati ona revnosno
razne programe tog tipa, a neposredno pre jednog od njih završava se pomenuta
„Praktična žena“ i u prolazu često čujem odjavnu melodiju. Ona nam, dakle,
kratko poručuje kako bi savremena žen(k)a danas trebalo da se ponaša, koje
kriterijume da ispunjava, šta da prati, sanja, priželjkuje…a što televizija, na
fazon sličnih papazjanija Lee Kiš, Sanje Marinković i Žike „Šarenice“,
nadugačko i naglupačko obrazlaže. E,
sad, od kada mi je prvi put zalutala do uha, ono „praktična“ stalno mi više
zvuči kao „plastična“ i nema sile, iritirajuću melodiju prati ovakva zamena
reči. Onda shvatih da to i nije baš slučajno, još manje nelogično kao izbor! Svaki
put čujem “moja žena PLASTIČNA”, a to ne samo da se zaista dobro rimuje sa
“skroz fantastična”, već i odgovara očiglednom imperativu današnjice. Kakva je,
po tim merilima, savremena žena? Ko su joj modeli ponašanja i izgleda?
Pošto uđete na bilo koji pretraživač ili običan informativni sajt, bio on
domaći ili svetski, sa strane će vam „iskočiti“ predlozi za druge vesti,
portale, stranice, uglavnom tabloidnog sadržaja. I letimičnim pregledom jasno
je kakve su im teme: „ekskluzivne“ fotografije nekadašnjih zvezda/lepotica, sa
senzacionalističkim podnaslovom:“…a sada izgleda OVAKO/nećete je
prepoznati/nikad ne biste poverovali…“; samopromotivni prepisi novih Instagram/Twitter objava kćeri poznatih
i starleta (u najavi); saveti dotičnih za zdrav život/lep izgled/porodičnu i
uopšte emotivnu ispunjenost/dijetu i tome slično. Odnedavno je „lifestyle“ guru
postala i Jelena Đoković, barem u to određeni portali pokušavaju da je
unaprede. O (ne)pismenosti, (ne)proverenosti, amaterizmu i nedostatku bilo
kakvog znaka autorstva (makar i inicijala ispod teksta) pomenutih napisa, bolje
je ne počinjati. Pa, ipak, oni su veoma čitani, uprkos svojoj ispraznosti,
irelevantnosti, besmislenosti. Da li je to posledica masovnog prihvatanja
linije manjeg otpora? Jer, izbor svakako postoji, UVEK - a verujte na reč, tek
upoznavanjem alternativnih opcija počnete da ga dodatno cenite.
Uoči tradicionalnih novogodišnjih „tezgi“ po srbijanskim trgovima, hotelima
i klubovima, iznenada se zatalasalo „mrtvo more“, pokazujući da je povremeno
moguće pokrenuti inicijativu za nekakav tračak razuma i osećajnosti na delu.
Sugrađani i sunarodnici opredelili su se, u nipošto zanemarljivom broju, da ne
pristanu na nametanje „hleba i igara“ strategije, nego da predlože vlastima,
kad se već toliko insistira na „politici stezanja kaiša“, preusmerenje ovogodišnjih
sredstava (koja bi uložili u javni doček, negde i dupli, 31. i 13.) na nešto
zaista korisno. Ideja je bila da, umesto u džepovima estradnjaka, njihovih
menadžera i lokalnih „foteljaša“, iznosi sa minimum pet cifara završe kao finansijski
doprinos npr. lečenju bolesne dece, popravkama infrastrukture, pomoći za kojom
se sa svih strana vapi. Ipak, Vođina administracija mudro bdi nad nama neukima,
pa su sve peticije budalaste raje glatko odbijene. Ima da se veselite - i
tačka! Valjda oni znaju šta je dobro za nas?!?
Od „kačenja veša“ do „orijentalno-izazovnog“ uvijanja kukovima, sa sve
pućenjem patkastih usana nalik presečenim kobasicama i izvijanjem vrata kao da
ih je dokačila promaja, profil prosečne srpske „praktične žene“ je sazdan prema
(nametnutom) modelu iz medija. Nebitno da li je uzor Kim Kardašijan ili Ana Kokić,
razlike nema - tetovirane obrve, „napucana“ usta, pet bičeva nadograđene kose,
loptaste grudi „pod vratom“ i lice nalik voštanoj maski, neprirodno kratak
nos…crte su koje postaju reprezentativne za našu epohu. Kao što se na osnovu starih
slika, usled određenog načina češljanja, poziranja i senčenja, stiče utisak da
su svi savremenici nekako ličili međusobno, verovatno će u daljoj budućnosti
početak XXI veka biti prepoznavan po liku „plastične žene“, koja uživa u
zvucima i sadržajima iz radionice šunda. A on, opet, ni zapakovan u zvanični,
„kultivisano-urbani“ ukrasni papir, ne uspeva sakriti svoju prirodu.
„Praktična“ srpska žena ušla je u Novu godinu, možda, uz televizijski
program koji je bio, na ovdašnjim kanalima, kao preslikan. Ista lica, drugačije
toalete, iste pesme. Ništa bolje ni, kao što se dalo primetiti, u hotelima,
kafićima, na trgovima. Zar je moguće da i dalje „nema slavlja bez narodnjaka“?
Ukoliko neko nije bio u prilici da Brenu sluša uživo, RTS 1 se pobrinuo da
„Čik, čik pogodi“ bude jedan od vodećih hitova muzičko-scenskog „spektakla“. Na
kanalima odavno profilisanim prema prirodi pomenute numerice, već se
podrazumeva sličan repertoar, ali nacionalna televizija je iznenadila. Kao,
zabavno je, pa hajde da šund napokon
proturimo kao standard.
A da li je? Starlete i samoproklamovane „lepotice“ uzurpirale su portale -
teško ih je potpuno ignorisati, jer „iskaču“ sa svih strana. Proturaju nam se
egocentrični monolozi: ili ponoćni, praznični u pokušaju „lirske zdravice“
Radoša Bajića ili svakodnevne tirade Velikog Vođe o svetloj budućnosti, već
očigledno izgubljene u samoobmani proširenoj na podanički kolektiv. Beskonačne
su to govorancije, kao indijske serije - unosni produkt zemlje u kojoj je nedavno
boravio „prvi put u novijoj istoriji“. Verovatno slušajući stalne jadikovke za
vremenom SFRJ, premijer je rešio da postane „novi Tito“, barem ako je suditi po
sveprisutnosti i nadzoru, te učestalnosti pojavljivanja u medijima. Fešta u Republici
Srpskoj, uz nedavnu „zamalo izbijanje rata“ situaciju, doprineli su da hleba i igara novogodišnja strategija za
raju dobije produžetke. Nikad veće politizacije medija, ni upadljivijeg
nametanja nebitnih, folirantskih, po logiku i razum uvredljivih vesti. Malo
našminkanije i u „evropska stremljenja“ zamaskirane devedesete, naša su
svakodnevnica. Sportisti, taj argument za koji se mnogi odmah uhvate u odbranu,
zaista ne čine bitnu razliku, pa se ne zavaravajmo: dizel-potkulturu zamenila
je era selfi-plastikarije. Jednosmerne seobe se, za to vreme, nastavljaju - a
cenzura je podmukla i postojana.
Kao što rekoh, uteha je uvek svest da izbor postoji. Januarski melem
predstavlja, već prvog dana, prenos novogodišnjeg koncerta iz Beča. Onda malo
prošetate, vidite se sa familijom, razmenite čestitke sa prijateljima,
pročitate dobru knjigu, pustite omiljeni film ili seriju…Kvaliteta ima,
vrednosti čekaju svakoga ko je voljan da im se okrene. Ali, to ne znači da
druga, tamna strana stvarnosti ne postoji kao brojnija, da ne zatupljuje, ne
zamajava i ne truje. Ne znači da ovakvo stanje stvari ne služi nekakvoj i
nečijoj svrsi, a to je, čini se, opšta estradizacija - dok se najzad ne
uspostavi tako kriva lestvica kriterijuma, pa više ništa ne bude neobično, ni
neprihvatljivo. Zbog toga nije suvišno bar ponekad promoliti nos iz naših malih
oaza razuma, u halabuku što pritiska i nervira - pa samo dati do znanja kako
smo ih „PROČITALI“ i da NISMO PRISTALI na gledanje svega ponuđenog kao
normalnog. Jer, zapamtite ono Andrićevo: Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one
neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.
Ako ništa drugo, zato što smo po prirodnoj predodređenosti svesna bića - mada
se po pogrešnom izboru sve više pretvaramo u plastikariju, botove i bezličnu
masu.