недеља, 15. јануар 2017.

“Vikings”: Kad drakari odu niz vodu (1)

...ili Zašto sam posle četiri sezone i mnogo oduševljavanja, očekivanja , nade, prestala da pratim ovu seriju

komentariše: Isidora Đolović

Oduvek rezonujem na sledeći način: ako ti je već suđeno propasti, barem to izvedi sa stilom. Sve se troši, posebno ideje i snaga za njihovo sprovođenje u delo, pa ipak mnogi naprosto ne mogu ili ne žele da se dostojanstveno povuku, videvši da je krenulo nizbrdo. Zašto dopustiti da se botoksiran do neprepoznatljivosti klatiš i jeftino prodajući udvaraš publici sa minimalnim kriterijumima; ili da te kao Đorđa Marjanovića i Cuneta Gojkovića (uz dužno poštovanje ovim umetnicima!) izvode na binu mumificiranog, žalosnu olupinu nekadašnje slave što na plejbek zabavlja istu onu “hleba i igara” željnu masu? Zar nije bolje prekinuti dok te još pamte u punoj snazi i zbog toga cene, vole? Naravno da jeste. Samo što, u svetu šoubiznisa, a naročito televizije, dostojanstvo i ponos unapred nemaju šanse protiv profita. Mister Dolar diktira sve i koga onda briga za logiku, dramatiku, veštinu, kvalitet, ako smo kao glavni cilj postavili zaradu na što duže staze. Zato smo svedoci doba “rimejkova”, u nedogled razvučenih sezona, prequel-a, sequel-a, spin off-a, do beskonačnosti ili barem dok i najvernijim fanovima ne dozlogrdi, pa omrznu ono što su nekada podržavali.
Pre par meseci, mogli ste na ovoj stranici pročitati rezime dosadašnjeg toka jedne od trenutno najpopularnijih serija, “Vikinzi”, kao i velika očekivanja od nastavka duplirane četvrte sezone. U međuvremenu, dobrom delu iste je uveliko prevaljena minutaža, na kojoj se - uprkos zaista obećavajućoj osnovi i nekim dobrim dopunama - nastavilo stranputicom. Ovom prilikom, kao i u nastavku - za sedam dana, malo detaljnije ću prokomemtarisati na šta je to ličilo u krajnjem ishodu, kako su se moji utisci kretali “od sjaja do očaja” i zbog čega sam, naposletku, definitivno odustala od daljeg gledanja Hirstove, nekad zaista odlične serije. Na kraju ćete dobiti opštu ocenu ovih nekoliko epizoda koje sam izdržala da privedem kraju, a da se ne lupam po čelu.  Dakle, ukoliko još uvek niste stigli do četvrte sezone, zaobiđite zbog spojlera, istovremeno uživajući u prve dve i eventualno polovini treće, dok je sve još imalo smisla i dobru dozu privlačnosti. A sada, što bi rekli “Dugmići”: Pljuni - i zapjevaj!

Epizoda 11: The Outsider

Bilo je lepo vratiti se u Kategat. Spori tempo prve epizode baš mi je odgovarao, s obzirom da zapravo i nije u pitanju otvaranje sezone, već nastavak posle (istina, malo duže) pauze. U skladu sa tim, priča se direktno i nadovezala na poslednju, uz mnogo ponovljenih scena. Nije mi bilo dosadno, ali sam bila istovremeno tužna što se tako očigledno bliži kraj druženja sa starom gardom, a mlađi mi, sem Ajvara i naravno Bjorna, baš nešto i ne obećavaju.
Opšti utisak normalne "dotrajalosti" i umora Ragnara, Lagerte i Flokija izaziva tugu. Cela epizoda mi je, sa svim pripadajućim simbolima (sova, vešala, uspomene, razgovori), izgledala kao "labudova pesma" Ragnara Lotbroka.  
a počelo je tako obećavajuće....
Može se podeliti na dve celine: Ragnarova (oproštajna) turneja i Podmladak u akciji. Jasno je postavljena scena za smenu generacija koja predstoji. Ragnar se povukao, istovremeno uviđajući kako je još uvek nezamenljiv, jer njegovi sinovi, sa izuzetkom Bjorna, a uprkos samouverenosti i drskosti, još uvek nisu ni blizu sazreli da ga dostojno zamene. Svidela mi se raspodela dužnosti, odnosno, to što svako ima svoj delić obaveza i prostor koji pojedinačne ambicije zahvataju - a njih je, srećom, dovoljno da mogu istovremeno i širiti vlast i braniti ono što imaju.
Rivalstvo među braćom, ali i velika privrženost, takođe su lepo prikazani kroz ono nekoliko scena vežbanja u šumi, razgovora u kući i pripreme za "inicijaciju" najmlađeg. Ima tu normalnih podbadanja i čarki, ali ne neke ozbiljne netrpeljivosti, čak ni prema ocu. Iako je vidno da su ogorčeni što ih je tako rano napustio i godinama, u najvažnije vreme, prepustio tuđem vaspitanju, vole ga i ponosni su na njega.
Aslaug je postala vikinška Sersei Lanister, kako zbog čašice i nonšalantnosti, tako i potpunom otuđenošću u odnosu na muža, kao i onim "ljubi ga majka" pogledom na mezimče.
Bjorna, mada ništa manje nisam ni očekivala, krase zrelost, radoznalost, odvažnost i ambicija dostojne Ragnara, vidi se ko je pravi očev naslednik.  Koliko zapazih u onoj kratkoj sceni, ima dvoje-troje dece sa Torvi, zasluženu stabilnost nakon svih peripetija sa Torun i jadnom malom Sigi. Radovalo me njegovo buduće putešestvije sa Flokijem, braćom H i ostalima, tom sam se delu sezone najviše nadala kao uspešnom, nečemu gde ne bi trebalo da omanu.
Floki i Helga - dragi, kao i uvek. S godinama je brodograditelj postao smireniji, stišaniji, ali i dalje fantastično kreativan, dalekovid i neobičan.  Poseta Ragnara i pomirljivi, vrlo emotivni ton kojim mu se obraća, kako ih posmatra, prisećanje na "Tornstejna, Arna i ostale", sumnja ili bojazan za to hoće li zaslužiti Valhalu, završne reči i pozdrav, sasvim su zadovoljavajući epilog jednog dugogodišnjeg, burnog ali neraskidivog i iskrenog prijateljstva. Isto važi i za susret sa Lagertom, prepun emocija, čime je zapravo samo potvrđeno ono što smo kroz prethodne dve sezone više puta naslutili i čuli, mada nikada ovako otvoreno - nisu nikada prestali da se vole i koliko god da im je vreme donelo, još više su izgubili, zamenom skromnog zajedničkog života za vlast i moć.
Predeli snimanja su ostali uobičajeno divni. Scena bezuspešnog vešanja dosta dobro poentira kako Ragnarov očaj i beznađe, tako i činjenicu da ljudski život i dalje u velikoj meri zavisi od volje bogova - a oni još uvek imaju planove sa Lotbrokom. Otuda crni gavran koji ga oslobađa omče.

Sinovi su relativno dobro individualizovani, ali zvezda priče je, ipak, Ajvar. To je više nego očigledno, jer ovaj mali  ima zanimljivu harizmu, a posebno je odlično sugerisana njegova očajnička želja da bude "real boy"  i parira braći u svemu. Šunjanje na rukama i voajerisanje, doduše, jeste preterano, ali, zato su veštine sa lukom i strelom, mačem, sekiricom (setite se onog incidenta kad je bio baš mali!) odlično demonstrirane. Ragnar uviđa kako je baš onaj na koga je najmanje računao, njegov - uz Bjorna, ali na drugačiji način - pravi naslednik. Od svog povratka, kao da pomalo ignoriše Ajvara, sažaljivo ga gleda, otpisuje - utoliko mi se završni dijalog na prestolu više svideo i sjajno poentirao uvod.
A ono "moraću da te ubijem" da robinja ne bi kome otkrila kako je "zakazao u akciji", pokazuje da je ukapirao kako se preživljava u društvu koje bogalje ostavlja da umru. Opasan lik u najavi,  obeležen psihotičnošću u kombinaciji sa Ragnarovom srčanošću i Flokijevim vaspitanjem, pa obećava svašta. Taktičar i po nuždi, jer je ukapirao jedini način da opstane i dominira takav kakav jeste u svetu kakav jeste. Mislim da bi njegov lik, tako razvijan, mogao biti veliko osveženje za seriju, jer nismo još imali pravi spoj veštine i zlokobnosti. Bjorn je mnogo naučio od Ragnara, ali nema u sebi taj "wicked" momenar kao Ivar/Ajvar. Ostala trojica, da i ne pričam. Bjorn kreće svojim putem, Ajvar dolazi pod očevu obuku. Pustolovina u Veseksu biće, jasno je, Ragnarova poslednja i tako dolazimo do dobro osmišljenog prelaza sa te priče na nastavak, koji je u rukama njegovih sinova. 

Naposletku, Seer i proročanstvo. Veoma sam zainteresovana kakvo će to prokletstvo doneti Ragnarov povratak. Sukob oko vlasti, pošto on umre? - sigurno. U svakom slučaju, imaju priliku da poprave utisak.  Shvatih zašto mi se ova epizoda uprkos usporenosti svidela - nije bilo Veseksa, Pariza, "Game of thrones" fazona, feminizma kad mu vreme nije i Atelstanovog fan-kluba!   Da se razumemo, volim i gledam "GoT", ali želim da se "Vikinzi" vrate svom jezivo-mračnom, autentičnom fazonu iz prve dve sezone. 

Šta mi se nije svidelo:
Džoan Džet iliti Lagertina nova "družbenica". Lezbejski podzaplet već smrdi na promašaj, nalik onom sa Jidu u kaci ili Harbardom-seoskim pastuvom, običan senzacionalizam bez smisla i mnogo značaja za radnju. Dijalog dotične sa Ragnarom glupav je do krajnosti.
Robinja Margret. Shvatam značenje te epizode i funkciju lika u Ajvarovoj priči - da naznači nedostatke, žudnje i frustracije, iz kojih mora pronaći novu snagu za svoju misiju. Ali, ono što je isprva zaličilo na ponovljeni Bjorn-Torun scenario, otišlo je u preteranu banalnost. Robinjica koja spava sa sva četiri brata, hajde-de. Ali, onaj motivacioni govor radi izbegavanja smrti, pa još "vera u Ajvarovu predodređenost i izuzetnost"?!? Da je to rekla Aslaug, pa da shvatimo, ali, ROBINJA? Imam utisak da nju Sigurd posebno merka, možda i voli, Ube je tobož tolerantan i zaštitnik prava. Zar je moguće da je u Kategatu odjednom manjak mladih devojaka, pa jedna mora da "opslužuje" ceo dvor?  A da je nešto posebno zanosna, pa i nije baš, da bi to bilo objašnjenje što se svi zalepiše za nju. I pitam se, ako se ponovi situacija sa Torun, hoće li mamica Aslaug osloboditi robinju i dati dozvolu za brak kao što je uradila za Bjorna, ako se o nekom od njenih sinova radi? Doduše, tada je bilo drugačije i zbog činjenice da je Torun želela da se obučava za shieldmaiden...

Epizoda 12: The Vision

Još bolja od prethodne,  ne znam da li zbog toga što je fokus ostao na Vikinzima i njihovom svetu (bez "švrljanja" i dvorskih intriga koje mogu da gledam i u "GoT", "Bordžijama" ili "Tjudorima", pa mi nisu interesantne), ili zbog samih likova koji su prikazani i u trenucima ranjivosti, slomljeni, uplašeni, zbunjeni - a ne samo odlučni, jaki i nepokolebljivi. 

1. Ragnar
Koliko god u velikoj meri sam bio kriv za sve što ga je zadesilo, ne može, a da me ne rastuži ovakav slom jedne ljudske gromade kakva je Ragnar Lotbrok bio. Kada junak, grof, kralj, padne tako nisko da ga niko u mestu kojim je nekada vladao ne ferma ni pet posto; da ga seljaci pljuju i da je jedina vojska koju može da okupi sastavljena od dedekanja koji izgledaju kao da ih je poplava izbacila - a čak i njih mora da potplati; da mu je jedina verna pomoć došla od strane "cripple boy"-a...biva i smešno i tužno. A, opet, Travis je takav lik i one njegove već legendarne facijalne ekspresije ostaju neprevaziđene , pa sam tako bar pet puta premotala na prvu scenu i izraz koji napravi dok pokušava da ubedi lika da pođe s njim u osvetu u Englesku. 
Dopada mi se što dopušta Bjornu da sledi sopstvenu viziju i gradi svoj život, sa punim poverenjem da će mu osvetlati obraz. A onda pomalo neočekivani, ali vrlo emotivni razgovor sa Aslaug i pošteno priznanje situacije među njima. Iskopavanje "crnog fonda za sahranu", tj. kovčega koje je čuvao za pogrebnu žrtvu jednoga dana, ujedno nagoveštava kako neće umreti na svojoj zemlji, pa mu samim tim nisu ni potebni - ali i da razdaje poslednje što ima, kako bi se kroz predstojeći pohod iskupio, osetio opet kao čovek i junak. Ivar i Ragnar, na neki način, imaju isti cilj, samo sa dva različita kraja životnog puta.

2. Mama i sin(ovi)

U sceni kada "luda obitelj" sedi za stolom, prvo mi je u oko upala KAŠIKA!  Bila sam u fazonu: "Štaaaaaa, zar nisu prvo Nemanjići jeli zlatnim viljuškama, dok je ostatak Evrope komadao hranu prstima?"  E, onda mi se svideo čitav tok razgovora, sa sve Ivarovim upadicama i provokacijama. Kao što sam i pretpostavila, Sigurd je zaljubljen u Margret i ona u njega, što se odmah videlo; a dalji razvoj Ivarovog lika sa istovremenom ranjivošću i psihotičnošću, potvrđuje da je osoba koja više nego sažaljenje budi strah.  Nije slučajnost što jedino on i Ragnar ne ispraćaju ostale u pohod, niti što Aslaug kasnije ima viziju da će njen najdragoceniji sin nastradati. To je, više od slutnje buduće opasnosti, poslužilo kao odličan povod za razgovor i Ivarovu iskazanu želju da "proživi barem jedan dan kao čovek, a ne ceo život kao predmet samilosti", prezaštićen i pažen.
Svaka njegova opaska, od one namenjene braći, do odgovora Halfdanu, krije iza zida drskosti i agresivnosti jednog zabrinutog DEČAKA, koji je svestan svega bolje nego što to iko misli. I vrhunski potez dramaturga upravo leži u "rotiranju" uloga, postizanja da "manijakalno" dete postane, zapravo, dopadljivije gledaocima od svoje braće. Hit: pomislih da će ipak ubiti robinjicu, ali, ne, on bi samo da se sklupča i "češka". Zanimljivo je bilo i Sigurdovo podsećanje majku na aferu sa Harbardom. Oduvek više volim Lagertu, ali ovde mi je Aslaug bila kao retko kada razumljiva i vredna empatije.

3. Svečanost pred plovidbu
Povratak braće Haralda & Halfdana; Lagertino sučeljavanje sa Aslaug i stavljanje do znanja da nije zaboravila "kako joj je preotet muž i čitav njen svet"; scena obreda prinošenja žrtve u celini - Aslaug pod maskom (neobično lepa), muzika, mistični paganski svet sa izvesnom jezovitošću koja privlači, Floki i Helga, Bjorn, Ivar koji PIJE KRV iz žrtvene posude, Lagerta koja odlučno nagoveštava suparnici svoje planove - sve plus do plusa. Najviše volim baš te rituale, tradiciju, mračnu i jezivu atmosferu nama dalekog i nedovoljno poznatog sveta, taj paganski, folklorni, arhetipski "štimung". Jedini višak bila je Astrid, zaista, potpuno nepotreban lik. Bjorn je u jednom trenutku nešto neobično gledao, izgleda da je svi manje-više znaju, baš me zanima koja je njena priča.
Ova epizoda nam je konačno malo više "otvorila" lik Aslaug. Nekako je od samog početka bila izdvojena, drugačija, misteriozna i zatvorena u svoj svet. Nikada i ni sa kim, pa ni Ragnarom i ono jedno vreme Sigi, nije bila dovoljno bliska da podeli svoje misli i strahove. Jedino je Harbard uspeo da privremeno "razbije" tu ljušturu i s te strane mi njena preljuba nije strašna stvar. Konačno se videlo da i ta gorda Aslaug, antipatična u svojoj samozadovoljnoj neprozirnosti, ima slabe tačke i nije ravnodušna, boji se, strepi, PATI. Ivara najviše voli pre svega jer je uvek bio najranjiviji. Ona je ta koja ga je održala u životu, probdela sve one noći tokom prvih godina dok je stalno plakao i trpeo bolove, posvetila mu se do neprirodnosti, ali nikada se na to nije požalila, nikada joj nije pričinjavalo neki teret koji bi nabacila Ragnaru ili bilo kome "na nos".
Ragnar se, s druge strane, uvek nekako plašio Ivara, zazirao od njega, jer se osećao dvostruko krivim. Prvo, zato što nije poslušao Aslaug, time prouzrokovavši da se dete rodi kao bogalj. Drugo, zato što kasnije nije uspeo da prevaziđe grižu savesti i tradicionalnu odbojnost vikinške zajednice prema invalidu/beskorisnom po društvu, pa bilo to i njegovo rođeno dete. Iz tih razloga je uvek kada bi pokušao da se poveže sa dečakom, odustajao. Sada je, valjda prvi put, postao svestan da je Ivar OSOBA, ne nezaštićeno biće-igračka, nego odrasla, formirana ličnost koja ima svoje ideje, planove, frustracije, težnje....i koja mu je sličnija nego što je mogao da očekuje.  

Lagertino lezbejstvo   ne tumačim uopšte u “oslobađajućem” ili “dokazivačkom” ključu, naprotiv - njena samostalnost nije nešto novo i oduvek je bila u tom fazonu da muškarac ne definiše njenu ličnost i postupke. Ona je i tokom braka sa Ragnarom i kasnije, bila vrlo samostalna i radila šta joj je odgovaralo. Setimo se, ta žena je smogla snage da napusti supruga kada joj je dosta svega, kasnije stala na put bračnom zlostavljanju, svetila se izdaji, predvodila ratnice u bitku. Ona je vladala samostalno kao grofica Ingstad, ušla u zajednicu sa Kalfom na ličnu inicijativu, dakle, njena nezavisnost nikada nije dovođena u pitanje. Mislim da je ovo sa Astrid pre mamac za publiku, kao i pravljenje francuskog kralja pritajenim homoseksualcem, grofa Odoa S&M fanatikom, incestuozni blizanci, itd - šok efekti za kakvima posežu današnji serijali. Meni lično, krajnje bespotrebno. 
Rastanak Bjorna i majke bio je tužan, posebno u svetlu njenog prethodnog razgovora sa Aslaug - koja, "uzurpatorka", ponosno ispraća sina sa još dvojicom uz sebe, a Lagerti je Bjorn jedino što ima. Videsmo i nešto novo od Torvi, dostojanstvo prave vikinške žene koja je jaka i osećajna u isto vreme, moram priznati da mi je njihova ljubav vrlo simpatična. Bjorn je kao i Ragnar, autoritet, ali i prilično bezveze otac, kako će se u nastavku pokazati. Uplovljavanje drakara u luku bilo je moćan prizor i još nešto, saznali smo da će se Rolo ponovo videti sa bratancima. Uzgred, Rolo mi je od početka bio jedan od dražih likova, iako me njegov "ni ovde, ni tamo" karakter i večito menjanje strana, neopredeljenost, koliko god objašnjiv, s vremena na vreme zbilja nervirao. Ali, treća sezona ga je već "načela", a prva polovina četvrte potpuno upropastila. Više ne mogu da ga shvatim ozbiljno i žao mi je, pretvorili su ga u karikaturu. Sve vreme sam imala ovaj utisak:

4. Vizija i oluja
Scena sna mi se veoma dopala, a još više završna uporedna, sa burom u koju ulazi Ragnarov brod  i Aslaug koja oseća opasnost, proživljavajući je onako simbolično, intenzivno i bolno. Vezivanje za jarbol me  podsetilo na Odiseja i Sirene. Krvarenje sam razumela kao simbolički ponovljen porođaj - Aslaug je Ivara donela na svet u izuzetnim bolovima i sa teškoćama, a kada to isto dete ima bliski dodir sa smrću, majka kao da se ponovo odvaja od njega, gubi ga, sada još teže i mukotrpnije. Pogotovo jer je više puta kroz epizodu naglašeno da je ona ponajviše zaslužna što je Ivar ostao u životu, ali je istovremeno bila suviše posesivna i ograničavala ga, te je neophodno da ga u svakom smislu PUSTI od sebe, preda - životu ili smrti, ili smrti dotadašnjeg života, ako smem da budem malo poetičnija. 
Detalj sa novčićem na kome je lik kralja Ekberta takođe je bio zanimljiv. Ivar sa svojim puzanjem deluje poput likova sa pariskog "dvora čudesa" iz Igoovog romana, onih (lažnih) prosjaka iz velegradskog podzemlja. Ali, kakva upornost i srčanost, sirovi bes, svaki put kada padne - i ponovo smogne snage da ustane. 
The once and future queen? 
Epizoda 13: Two Journeys

1. Engleska
Brodolomnici su bili najbolji deo. Rekla bih da im je bilo zabavno snimati, pošto je meni kao gledaocu neverovatno zabavno bilo i dok samo leže onako na plaži, ne radeći ništa.  Ozbiljno, odnos otac-sin je fenomenalan, Ragnar i Ivar su odlični, ODLIČNI likovi, njihovo povezivanje  postepeno i istovremeno potresno (govor koji mu matori održi, gde se jasno vidi koliko ga voli, veruje u njega i uči ga da slabosti preokrene u snagu) i duhovito (npr. dok Ragnar nosi Ivara "na krkače", a ovaj ga "mamuza" kao magarca). Pokolj u šumi - kakav prepad, moram priznati da je Ivar žešće jeziv sa onim šunjanjem, em brz, em jak, više bih se uplašila njega nego nekog na nogama, časna reč. Interesantno je što su ubacili ženu-ratnicu kao potencijalno iskušenje, vidi se koliko kod njega više "pali" nasilje nego erotski momenat, kako se naslađuje samim ubijanjem. Dosta intenzivna gluma.
Tu su i stari znanci. Etelvulf "Šerlok" odmah je skontao ko im se vratio u goste, Ekbert se obradovao, a Džudit po običaju mirođija u veseškoj čorbi - pitam se, dokle je dogurala sa iluminacijama i borbom za ženska prava? Etelvulf mi je, ponavljam, stvarno jedini OK lik tamo, čovek nešto zapravo RADI. I kakav je samo pogled gnušanja uputio ženi, u fazonu:"Na normalnim dvorovima ovakvima se daje preslica, pa u ćošak, a ovde će da mi diplomatiše", dok isti razmenjeni pogledi tatka i snajke pokazuju kako se ništa nije promenilo otkad smo ih ostavili.
I naposletku, Ragnarov tajnoviti plan.

2. Normandija

Lepo je ponovo videti Roloa, barem nije više isfeniran, iako je u onom dvorskom haljinčetu ništa manje smešan. Sve je to lepo i idilično, zamak na obali mora, ženica i tri deteta, položaj i novac, ali osmeh kada je ugledao drakare - NEPROCENJIVO, što bi rekli u onoj reklami. Videli smo  susret sa bratancima, Bjornovu zrelost i staloženost, Helgino prisustvo (hrabro!), Flokija sa uobičajenom ekscentričnošću (durenje na izdajnika, ali i nemogućnost da obuzda osmeh prilikom prepoznavanja vikinškog duha u malom, pretpostavljam, Vilijamu), Halfdana k'o besnog psa na lancu dok se u tamnici verbalno istresa na Bjorna - a ovaj meditira...Opušteno, daće strikan i dozvolu, a i priliku da se sunarodnici malo zabave i iskale potapanjem vojvode. Gisla histeriše, ali, zna da se neće razvesti, ipak je to srednji vek, a oni nisu još napredovali kao Veseks, nemaju Džudit, moraće da čekaju još pola milenijuma na takve dozvole i to iz strogo političkih razloga. Scena sa Gislom na prestolu i decom oko nje, kao neka parodija, izgledaju poput voštanih figura.
Rolo je ostao Viking u duši, to je njegov identitet, a kada je objašnjavao ženi različito doživljavanje sila prirode kod jednog paganina u odnosu na hrišćanina (grom=Torov čekić), rastopila sam se kao i kod Ragnarovog govora svom "posebnom" sinu, dva verovatno najubedljivija momenta epizode.

3. Kategat

Ne vredi, Astrid me i dalje mnogo nervira. Šta će ona za stolom, mislim, koja je funkcija te žene? Odakle je došla? Možda nam i ne objasne nikad, ne bi bilo čudno...
Klopka za pubertetlije - naravno, preko Margret, da se vidi čime razmišljaju Ube i Sigurd, a šta je i u tom pogledu Ivarov adut. Napad je bio relativno rutinski, očekivalo se da će Lagerta poštedeti svoj narod. Iako je prošlo mnogo godina, većina pamti njen brak sa Ragnarom...međutim, ne bih rekla da su toliko nezadovoljni Aslaug i njenim sinovima, mesto deluje prosperitetno i mirno, uostalom, nije u Lagertinom fazonu da ubije prinčeve (em su Ragnarova deca, em proročanstvo daje veliku ulogu i na neki način ih štiti), a teško da će Aslaug olako predati presto i odreći se prava svoje dece. Sve ovo je, naravno, već predvidela, zato joj možda onako mirno izlazi u susret. Mač je divan, ona izgleda kraljevski i još od prvog pojavljivanja (sa onim vukom na povocu i u ljubičastoj haljini) mislim da nije bila ovako lepa.

Torvi kao insajder, sasvim razumljivo, jedino me izluđuje što Hirstova kćer ne zna da glumi i toliko unazađuje jedan, realno, veoma interesantan lik. Torvi je udovica Jarla Borga, majka budućeg vojskovođe Gutruma, žena Bjorna "Ironside"-a, od pohoda u Pariz i sama shieldmaiden - trebalo bi da bude baš neka impresivna žena, ali, ova nekako više iritira svojom pojavom nego što budi divljenje.
Više nego što smara, Lagertina nova priča je nekako neutemeljena u samom liku. Šta sad, posle toliko godina, kreće na Kategat, koji je i do sada bio nebranjen (Ragnar odsutan, dečaci mali), pa još pod opravdanjem da želi osvetu zbog preotimanja muža. Ne znam, ona jaka Lagerta kakvom je predstavljana, svakako bi do sada prebolela ili barem na drugi način kompenzovala gubitak, da ne pričam kako nema osnova da tvrdi da je Aslaug loša kraljica. Odavno "tapka" u mestu i ne pravi nikakav smisleni pomak. Došlo je do situacije da Aslaug, koja je 95 % gledalaca  samo tako nervirala, uskoro pobere više simpatija i razumevanja. Još od podzapleta sa Kalfom, vidi se da Hirst prosto nema ideju kuda bi i šta dalje sa Lagertom. Ne želim da upropaste ili sasvim zakopaju u stereotip ovu junakinju, to je sve, pa nemam problem da priznam kako mi se za sada radnja s njom u vezi čini promašenom. Kalf je od početka dobijao upozorenja da će mu se kad-tad osvetiti, te njegova smrt nije previše iznenadila. Ovo dolazi "s neba, pa u rebra", jer je Lagerta, iako povređena, svaki put bila vrlo uljudna prema Aslaug i njenoj deci, a Bjornu kao najstarijem nasledno pravo nikad nije osporeno. Astrid mi je tek višak, ne vidim njenu svrhu.
Ali, ako je još postojala nada, već naredne dve epizode su je sasekle u korenu....


(nastavak, komentari i rezime - za sedam dana)