недеља, 26. фебруар 2017.

„The Crown“ (2016)

komentariše: Isidora Đolović


U godini za nama, svet televizijskih serija postao je bogatiji za dva ostvarenja koja su kao  predmet uzela donekle sličnu temu - radi se o mladoj ženi na tronu. Kraljice Viktorija i Elizabeta II, dugotrajnom vladavinom, vek iza veka, obeležile su različita razdoblja u istoriji svoje zemlje, ali i celoga sveta. Pored toga, zna se da je nepogrešivi izbor za atraktivnu i gledanu priču sa malih ekrana bilo šta u vezi sa plemićkim porodicama, naročito njihovim istaknutim pripadnicima, Privlačnost ovakvih sadržaja je dvostruka - predstavljaju svojevrsno bekstvo od učmale, obeshrabrujuće svakodnevnice, putem upliva u raskošne, uzbudljive, različitim preprekama i intrigama ispunjene živote; a istovremeno su specifičan vid utehe kroz činjenicu da ogoljavaju opšteljudske, ranjive strane ovih (statusom) uzdignutih osoba. O “Viktoriji” sam pisala OVDE, a odličan uporedni prikaz priča o dve kraljice možete pogledati kod Sare. Upravo su me njen tekst i istrajno hvaljenje “Krune”(The Crown), Netflix-ovog do sada najskupljeg projekta, napokon ubedili da seriji pružim šansu, uprkos početnom skepticizmu. Iako sam očekivala da mi se "Victoria" više dopadne, to na kraju nije bio slučaj. "The Crown" me osvojila i mada je "Victoria" romantična, lepršava i prekrasna - kako vizuelno, tako i po harizmi glumaca, "The Crown" ima sve što očekujemo od OZBILJNE serije, uravnoteženog odnosa drame, istorije i politike. U "Viktoriji" sam uživala, "The Crown" je ostavila dublji utisak. Više volim XIX vek, ali i prikazana epoha u "The Crown" je besprekorna. Nisam se pokajala, a sasvim sigurno nećete ni vi, pošto je reč o verovatno zadugo najprijatnijem osveženju sa malih ekrana. 

Koliko je današnjem svetu, već poprilično razmaženom slobodama i blagodetima demokratije, bliska i potrebna monarhija? Koliko je mit o njoj, uopšte, održiv? A tek kada taj isti mit predstavlja gotovo identitetsku osnovu čitave nacije, kao u slučaju Ujedinjenog Kraljevstva, šta je sve potrebno da bi se obnovio, vremenu prilagodio, učvrstio ovakav oblik državnog ustrojstva? Odgovore bi možda mogli dobiti i putem “Krune”, ili barem biti podstaknuti na razmišljanje o tome. Kraljevine, zamkovi, simboli moći (skiptar, dijadema, purpurni plašt, presto), nežne princeze i galantni plemići, vitezovi i lordovi-savetnici, lični proroci i čarobnjaci - priznaćete,  sve to zvuči arhaično, bajkovito i nekoj davnoj, drugačijoj epohi svojstveno. Ovde i sada, više je reč o formalnom zaostatku slavne prošlosti, tradiciji koja se trudi da ne izgubi korak sa novim dobom, ni smisao svog opstajanja - dok oscilira između obožavanja (“nacionalnog ponosa”) i osude (“parazita na državnoj grbači”). Protokoli, šarada, otužni smešno-romantični duh, stroga pravila, utisak izveštačenosti i krutih stega pod čijim se pritiskom lomi i poništava ljusko biće, a sve u korist pozicije simbolične figure na čelu dinastije, naroda, države...slika je koju ova serija i ne pokušava da poništi ili silom ispravi. Ali nam, za promenu, otvara mogućnost uvida sa druge strane, zakulisnog pogleda, pri čemu preostaje da samostalno formiramo konačno mišljenje.

Britanska kraljevska porodica uveliko je postala deo pop-kulture, a ogromno interesovanje medija za svaki korak njenih članova, u domovini dosežući razmere histerije, sa novim generacijama samo raste. Venčanje Čarlsa i Dajane propratili su milioni TV gledalaca, usledila je fama oko Endrua i Fergi, paparaci i pritisak došli su glave opštevoljenoj ledi Di, a nakon mnoštva teorija zavere, simpatije porodici vraća svadba Vilijama i Kejt, u novije vreme i fotografije njihove dečice. Predmet interesovanja tabloida postaju i ličnosti iz šire rodbine, kao “nestašna” Pipa Midlton ili Harijeve devojke, a ništa manje ne intrigira ni kontroverzna, višedecenijska veza Čarlsa i Kamile. Naposletku, Elizabeta II je zvanično najdugovečniji monarh u istoriji Velike Britanije, sa tačno 90 godina života i 65 na tronu. A težina krune je velika, na šta bez okolišanja ukazuje Netflix-ovo ostvarenje. Činom krunisanja, vladar za razne privilegije garantovane slavom, moći i upisivanjem u istoriju čovečanstva, trampi urođeni “luksuz” da bude privatno lice, spokojan “jedan od mnogih”, porodično i pojedinačno biće, preuzimajući na sebe nevidljive i običnim smrtnicima nezamislive odgovornosti. Pred vama nipošto nije (kao što bi se, možda, očekivalo - barem znam da JA jesam) nekakvo veličanje ili skupo promovisanje Vindzora i kraljevine. U pitanju je serija sa verovatno najviše uloženih sredstava ikada, ali i srazmerno visokim postignutim i (kroz prvi ciklus od deset jednočasovnih epizoda) održanim nivoom. 
Autor je Piter Morgan, čiji je dobro prihvaćeni film “Kraljica” iz 2006, sa Helen Miren u glavnoj ulozi, poslužio kao polazna ideja za seriju. Prvih deset epizoda pokriva period između 1947. i 1955, a u planu je još šest sezona, koje bi obuhvatale po deceniju Elizabetine vladavine. Reakcije su do sada bile gotovo bez izuzetka pozitivne, što je samo po sebi veliki uspeh, s obzirom na rizik koji sa sobom nosi svako bavljenje dramatizacijom relativno bliske prošlosti, čiji su akteri većinom i dalje živi. Srećom, u seriji nema ničega uvredljivog, bilo po samu kraljevsku porodicu, bilo za gledaoce. Istorijsko-biografska politička drama vešto balansira između javnog i privatnog delokruga, državničkih i emotivnih izazova, te samih dvorjana i sveta “napolju”, baš kao i sama heroina u njenom središtu. Ne teži udvaranju, ni ulepšavanju, a nasuprot tome doprinosi povećanom interesovanju za ovaj deo epohe i ličnosti koji su je obojile, sa izuzetnom profesionalnošću i ukusom pristupajući svakom pojedinačnom segmentu - od muzike i kostima, do scenarija i glumačke interpretacije.

Radnja

Dve godine po završetku Drugog svetskog rata, svet se lagano oporavlja od najstravičnijih razaranja do tada, čineći prve korake ka novoj eri i budućnosti usmerenoj progresu. Oči britanske javnosti uperene su u mladu princezu, koja se upravo priprema da stupi u brak sa Filipom, potomkom svrgnute grčke kraljevske porodice i nećakom ambicioznog lorda Mauntbatena. Dvadesetjednogodišnja “Lilibet”, očeva najveća uzdanica, tvrdoglavo je istrajala u želji da joj markantni rođak,  u koga se zagledala još na samom pragu puberteta - “on i niko drugi”, jednoga dana postane supružnik. Mada je u pitanju bio krajnje nepopularan izbor, te se o vickastom mornaričkom oficiru i dalje podrugljivo govori kao o “nahočetu”, srećni dan je konačno stigao. Međutim, ono čega zaljubljeni par možda još uvek nije u potpunosti svestan, predstavlja činjenica da Elizabeta, kao starije dete bez brata, stoji prva u naslednom nizu za vladavinu Ujedinjenim Kraljevstvom. A s obzirom na rapidno, mada još uvek prikrivano, pogoršavanje zdravlja kralja Džordža VI, taj trenutak bi mogao nastupiti brže nego što iko očekuje.
I zaista, nedugo nakon prvih idiličnih godina, tokom kojih su im se rodila deca Čarls i Ana, bračni par će biti u obavezi da se sa Malte (gde je Filip službovao kao mornarički oficir) vrati domovini i dužnostima. Za vreme turneje u Keniji, dobivši vest o očevoj smrti, Elizabeta preko noći mora prigrliti ulogu za koju je, doduše, od malih nogu pripremana - ali čiji dolazak ipak malo koga ne pronađe blago zatečenog. Stupanje na čelo jedne od najmoćnijih i najznačanijih država sveta, mladoj kraljici će doneti silne odgovornosti i izazove, ali ništa manje neće uticati ni na njene najbliže. Od momenta proglašenja njegove supruge za Glorianu gordog Albiona, Filip postaje čovek iz senke, podrazumevana potpora i neko ko se mora odreći mnogih sloboda i predvodničkih uloga na koje je navikao, od profesionalnih do rodonačelničkih. Kraljica majka se bori sa tugom zbog izgubljenog “Bertija” i održavanjem dostojanstva za javnost, istovremeno okrivljujući titularne dužnosti za prerani krah zdravlja i odlazak voljenog muža. Elizabetina mlađa sestra, princeza Margaret, više se i ne trudi da sakrije privlačnost koju oseća prema ratnom heroju Piteru Taunsendu - a koja joj je, da stvar bude još gora, veoma uzvraćena, uprkos činjenici da je pilot oženjen. Iz svojevoljnog egzila vraća se bivši kralj, nonšalantni Edvard/Dejvid, sa svojim kiselim opaskama, ali i specifičnim prohtevima - i sve to u trenutku kada se dinastija nalazi na prekretnici. Situacija u Parlamentu je ništa manje složena, pre svega s obzirom na povratak legendarnog Vinstona Čerčila u velikom stilu, što ostatku poslanika nikako nije po volji.
Svaka epizoda počinje odgovarajućom scenom sećanja, na koju se nadovezuje dalji tok priče, pokazujući da je svako rano iskustvo, u godinama koje slede, podučavalo Elizabetu, te koliko je snažan bio uticaj neprežaljenog oca, ali i slučaj koji je uzdrmao kako porodicu, tako i čitavo kraljevstvo, dovođenjem u pitanje svih dotadašnjih propisa i normi - abdikacija kralja Edvarda. 

Kasting/Likovi
Kraljica Elizabeta II (Claire Foy) - Od ranog detinjstva svesna toga da će u budućnosti na njenim plećima počivati teret opštenacionalnih interesa i nemerljivih očekivanja, princeza je iz ozbiljnog i ponešto starmalog deteta odrasla u mirnu, a jaku, odgovornu i strpljivu ženu. Na mnogo načina podeljena, u stalnom iskušenju i zapitanosti postupa li ispravno ili ne, Elizabeta se svojski trudi da, tih prvih godina, balansira između svog vladarskog i privatnog bića. Sklona je da ugodi javnom mnjenju i političkim savetnicima, ali i svom suprugu, sestri, deci. Okružena mnoštvom potpuno različitih ličnosti, primorana da uči “u hodu”, na svoj stišani način suspreže strahove, nesigurnosti i unutrašnje krize. Kraljica je svesna ličnih nedostataka, ali voljna da radi na tome - što se dobro vidi u epizodi samoinicijativnog traženja privatnog tutora, koji bi joj pomogao u nadoknađivanju propusta iz dotadašnjeg školovanja. Odabirom vladarskog imena, tačnije, zadržavanjem svog krštenog - Elizabeta, ali sa dodatkom ”Druga”, pokazuje spremnost da se uhvati u koštac sa dolazećim izazovima, baš onakva kakva jeste. Biti imenjakinja najveće vladarke u britanskoj, pa i svetskoj istoriji, ogromna je odgovornost, koju će “Lilibet” oberučke, odvažno prihvatiti, nepokolebljiva pred svim odricanjima koja slede. 
Princ Filip, lord Mauntbaten (Matt Smith) - Prozor u svet dinastije Vindzor i naš najneposredniji svedok svih njenih vrlina i mana. Šarmantni, često do lakrdijaštva opušteni kraljičin suprug, predstavlja neku vrstu porodične “bele vrane”. Svojim liberalnim stavovima pokušava da malo olabavi stroga pravila koja sa sobom nosi pripadnost kraljevskom krugu, uvek  pod reflektorima i budnim okom javnosti. Iako iskreno voli i podržava Elizabetu, ne gajeći nikakve pretenzije (za razliku od svog ujaka!) na preuzimanje njene uloge, ipak se teško miri sa pozicijom zavisnog dela bračnog tandema. Filipu nedostaje sloboda odlučivanja koju je imao, želi da nastavi sa profesionalnim napredovanjem, traži više mogućnosti za konkretnu delatnost, umesto što bi bio večita pratnja, ukras, obrnuta verzija verne domaćice. Njegove opaske predstavljaju izvor humora, ali i dašak spoljnjeg sveta među sumornim, grandioznim zidovima Bakingemske palate, što lako progutaju čoveka i uguše svaki pokušaj slobodoumlja. Filip je svestan nezadovoljstva često prenebregavanih narodnih masa, baš kao i načina na koji je njegova porodica završila, pa upozorava da novi oblici monarhije neminovno moraju proći kroz određena prilagođavanja sadašnjem trenutku. On je i hedonista, neko ko ume da Elizabeti izmami osmeh i vrati optimizam; posvećen otac, uprkos izvesnom pritajenom pritisku koji vrši na malog Čarlsa; u svakom slučaju, pretpostavljam da nema gledaoca koji se nije najbrže povezao sa Filipom.
Vinston Čerčil (John Lithgow) - Pored glumačkih performansa koji su ovde zaista besprekorni i bilo bi nezahvalno, a i nepravedno, previše izdvojiti bilo koga, ipak je pošteno reći da najjače sija jedna zvezda. Čerčilovo ime govori samo za sebe i nosi svojevrsnu težinu. U pitanju je monumentalna figura koja svojim iskustvom i istorijskim doprinosom budi ogromno poštovanje, pa ni ova dramatizacija nije izuzetak. Razlika je u tome što mu se sada dodaje nova dimenzija, a to je lik čoveka koji stari, tvrdoglavo se opirući suvišnosti i beskorisnosti. Svestan svog izuzetnog životnog postignuća i značaja za domovinu, ali i čovečanstvo, vremešni premijer  prečesto zna da bude zadrt, zakeralo, netolerantan prema tuđem mišljenju. Od njega nije napravljeno nekakvo polubožanstvo, naprotiv - koliko budi divljenje, toliko zna da dozlaboga iritira i nervira, baš kao i bilo koji autoritativni, ali godinama već sustignut čovek. Premijer je, ipak, neko ko nije izgubio sposobnost da prizna greške i majstorski “matira” protivnike koji jedva čekaju na njegov kiks, a među njima prednjači ministar Entoni Idn (Jeremy Northam), večiti rival i saradnik. Čerčil gaji prisan, pokroviteljski odnos prema mladoj kraljici, svojim joj savetima utire put ka samostalnom donošenju odluka i dovršava oblikovanje valjanog vladara, započeto od strane njenog oca. Ganut je izrazima poštovanja koje dobija od novih naraštaja, prepoznavanjem zanosa i borbenosti svoje generacije u nekim novim pokolenjima, prvenstveno svojoj ličnoj asistentkinji Veniši Skot (Kate Philips). Naposletku, tu je topao i simpatičan odnos sa suprugom, Klementinom Čerčil (Harriet Walter), prava slika dugovečnog, uspešnog braka i ljudi koji, uprkos ozbiljnim godinama, nisu izgubili mladalačku iskru.
Princeza Margaret (Vanessa Kirby) - Ukoliko je Elizabeta neophodna ravnoteža, a Filip glas naroda, Margaret je sama duša porodice. Kraljičina mlađa sestra budi i zadržava nepodeljene simpatije, svojom neobuzdanom prirodom, sveprožimajućom harizmom, kombinacijom detnje ranjivosti i devojačke hirovite zavodljivosti. Duhom ponajviše naslednica svog žigosanog strica, Margaret uživa u svim privilegijama koje joj status donosi, ali i ne preza od njihove upotrebe za ispunjenje poriva svoga srca. Svesna svih razlika u odnosu na Elizabetu, trudi se da unese promenu i ostavi sopstveni pečat na svemu što radi, uključujući različite misije u javnosti, kada dobija ulogu porodičnog glasnogovornika. Margaret je, uprkos utisku neozbiljnosti koji često odaje, posvećena i odana ljudima koje voli, stvarima u koje veruje.
Njena duboka, strastvena ljubav sa pukovnikom Piterom Taunsendom (Ben Miles), probudiće još sveže uspomene na “skandal koji je prodrmao naciju” par decenija ranije, pokazavši kakvu snagu i krhkost u sebi nosi ova mlada žena.  Mada često naglavačke srlja u probleme, to čini punim srcem i bez imalo proračunatosti. 
Vojvoda od Vindzora, nekadašnji kralj Edvard VIII (Alex Jennings) - Moram priznati da mi je priča o Edvardu i Volis Simpson (Lia Williams) oduvek bila omiljeni deo vindzorske novije istorije, uz kasniju tragičnu sudbinu “engleske ruže” ledi Dajane. Naprosto, čovek se bukvalno odrekao kraljevstva zbog ljubavi i slobode da bira, što je, složićemo se, bila hrabrost ili neviđena ludost u pitanju, svakako čin kome je malo ko dorastao. To što je par „odmetnika“ kasnije bio (uglavnom od poštovalaca dinastije) opanjkavan i predstavljan namerno zacrnjeno, donekle podseća (uz mnoge pojedinosti iz života lepše polovine tandema) na status našeg kralja Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, nemajući baš toliko veze sa realnošću. U ovoj verziji,  Edvard i Volis vode mondenski život, sa tipično engleskim cinizmom komentarišući, pa i ismevajući oveštale običaje i ceremonije na dvoru. Naravno, to ne znači da im istovremeno sav taj “cirkus” ne nedostaje, da nisu povređeni i da Edvard ne gaji ljubav prema, iako svesno napuštenom, zauvek SVOM svetu. Dokaz su stalna vraćanja na “mesto zločina”, uvek obnavljana podrška običnog sveta, a nasuprot tome rezigniranost i ugroženost koju kraljica majka i baka osećaju prilikom samog spominjanja “crne ovce” i njegove omražene izabranice. Pokućstvo koje ispunjava vojvodinu sobicu za uspomene, rečito je kao i scena u kojoj Edvard, svirajući gajde i gledajući u daljinu (pretpostavimo, prema otadžbini) nemo roni suze. Ovi detalji govore više od njegovih viceva na račun ceremonije krunisanja, izrečenih pred okupljenim društvom. Istovremeno, nema kajanja zbog načinjenog izbora: gospodstveno, a kicoški, nositi svoju sudbinu. Čak i kada članovima porodice dodeljuje posprdne nadimke (“Širli Templ” za bratanicu, “Kolačić” za snahu), ili pošto se obrati Volis u stilu “mani sve to, hoćemo li...” pa potpuno šokantno ispali f-word, to čini sa tipičnom britanskom elegancijom. Takođe, uprkos ličnom iskustvu i stavovima, u trenutku kada mu “Lilibet” zatraži savet povodom Piterovog i Margaretinog zahteva za dozvolom venčanja, poneće se kao pravi stric - i nesuđeni kralj.
Kraljica majka, Elizabeta (Victoria Hamilton) - Žena zvana postojanost i otmenost, dugogodišnja životna saputnica kralja Džordža VI (odlični Jared Harris). Čak i kada zna da to vodi jedino distanciranosti i nezadovoljstvu njenih kćerki, zalaže se za poštovanje očekivanih pravila ponašanja. Uz Elizabetu, podnosi najveći teret borbe između lične potrebe da odboluje muža i podnese tugu kojoj se čini da nema kraja, nasuprot dužnosti da ostane jedan od stubova zajednice i odigra novu ulogu kako dolikuje. Epizoda u kojoj planira da inkognito kupi kuću na obali, pokazuje njen umor i žarku želju za povlačenjem u miran život, bez neprestane izloženosti tuđim ocenama i osudama.

Teme
Neka od najinteresantnijih pitanja koja se pedantno, povezano i umetnički zadovoljavajuće obrađuju kroz prvu sezonu, jesu sledeća: problem prezimena koje će nositi buduće potomstvo Filipa i Elizabete; povratak Edvarda i Volis; velika londonska magla (1952); Čerčilove nove pobede; krunisanje i Filipove muke (trenutak kada je potrebno da klekne pred suprugu, jedan je od najboljih u seriji!). Zatim, tu je zabranjena veza princeze Margaret i Pitera Taunsenda; prodor medija u život monarha (najpre u vidu televizijskog prenosa krunisanja, pa u činjenici da fotoreporteri prate i beleže svaku etapu obilaženja Komonvelta ili razvoj situacije između razdvojenih ljubavnika); Sovjetska kriza; pritisci Parlamenta na Čerčila da podnese ostavku. Izuzetno je zanimljiva Elizabetina samokritičnost i težnja da nadoknadi propuste u svom obrazovanju. Margaret kao zamena ispoljava individualnost, što otvara poglavlje o rivalstvu, ali i snažnoj povezanosti sestara. Značajne su i: pojava Elizabetinog prijatelja iz mladosti (vlasnik ergele Porči); legendarna izrada Čerčilovog portreta; zakon koji smešta Elizabetu u tešku poziciju između dužnosti kraljice i vernosti sestre. Na sve se nadovezuju Filipovo rastuće nezadovoljstvo i trzavice između supružnika, čije su tradicionalne uloge preokrenute. Za to vreme, Naser je nova pretnja sa kojom se bori ministar spoljnih poslova Entoni Idn, dok su narod i mediji zaokupljeni nesrećnom romansom između pukovnika i princeze. 

Najbolje

1. Muzika/uvodna špica - Za vodeću instrumentalnu temu se pobrinuo provereni maestro Hans Zimmer, a intro na oba plana, vizuelnom i zvukovnom, u potpunosti odgovara veličanstvenosti i gospodstvenosti sadržaja. Istovremeno starinski i moderno, u prvi plan iznosi naslovni, simbolikom ispunjen predmet sa višeznačnošću koja obuhvata sve i svakoga u priči.


2. Gluma - Usudiću se da kažem kako nema slabijeg, barem kada o najisturenijim likovima govorimo, ni loše odabranog člana ekipe. Kler Foj, na kojoj je bila i najveća odgovornost, glumi prelepim, bistrim plavim očima, prenoseći svaku nijansu neizrečene nedoumice mlade Elizabete (od koje je, uzgred, primetno lepša!). Suzdržana je i mirna, nasuprot „varničastoj“ Margaret, meni lično omiljenoj u ovom slučaju - uz njenog voljenog Pitera, neprevaziđenog Litgoua kao Čerčila i predivnog Meta Smita u ulozi Filipa. Međutim, zaista me pridobio i ostatak glumačke postave, budući da su svi likovi postavljeni i osvetljeni iz više uglova, a bez zaista dobre interpretacije, ni najkvalitetnija priča ne bi mogla biti sprovedena na pravi način. Najbolji likovi: Čerčil, Filip, Margaret i Piter, Elizabeta, Edvard, mlada sekretarica Venecija/Veniša Skot.
3. Vizuelno (predeli, moda, enterijer) - Oku pravih esteta svakako će prijati prekrasni enterijeri i eksterijeri, autentične lokacije snimanja, glamurozna i šik garderoba. Posebno bih istakla Margaretin božanstveni stil i stav, sa večernjim haljinama i obaveznom muštiklom, raskalašnim prijemima, blejzerima i jahaćim odelima, ešarpama, besprekornom frizurom. Takođe, mnoge od nas je osvojio Viktorijin preslatki ljubimac Daš, ali ljubitelji životinja neće biti uskraćeni, ni ovoga puta, za prisustvo divnih konja i tri kraljičina psa.

4. Sama priča - Predstavljena je LJUDSKA strana Vindzora, kao ličnosti ozbiljnih i duhovitih, rastrzanih između privatnog i javnog, tradicije i modernosti, uspomena i budućnosti, zakonitosti Krune i lične sreće. Filipov liberalizam i nesuglasice u braku čine monarhe ljudskijim, pristupačnijim. 
Nisu zanemareni momenti dobrog humora, kao npr. svaka Filipova primedba  povodom protokola koji naziva “šaradom, cirkusom”, pozdrav afričkom plemenskom vođi i pohvala njegovom “zanimljivom šeširu” ili  Klementinina opaska da je slikar “WOW” i liči na Hitklifa. Odlično su izvođene uporedne scene, oduševljavaju kadrovi širine prostora (hodnici, avenije, poljane), a vrhunski primer za oboje nalazi se u  zatvaranju sezone.

5. Epizode/scene - Ubedljivo su mi najbolje bile epizode sa londonskom maglom i izradom Čerčilovog portreta. Interakcija između vremešnog političara i slikara koji ga portretiše, Grejema Saterlenda (Stephen Dilaine; odlično gostovanje “kralja Stanisa“!) prikazuje nam obojicu kao međusobni odraz (kroz slike koje izrađuju). 
Izvanredno je predstavljen odnos supružnika, Vinstona i Klemi, kao i premijerova borba sa starošću  koja donosi nemoć i označava vreme za povlačenje. Rivalstvo sa ministrom Idnom (paralelne misije i zdravstveni problemi obojice) takođe je vrlo zanimljivo, ali pobedu odnosi svaki kadar koji podele Čerčil i Elizabeta. Pažljivo pripremajući još jednu krunisanu glavu da postane ponos i nada sunarodnika, iskusni Čerčil joj prenosi svoje znanje, podstiče na samostalno rezonovanje i upotrebu davno naučenog, procenjujući da je pravi trenutak za napuštanje pozornice političke delatnosti upravo onaj u kome  prepozna da je njegova štićenica spremna da se otisne u svet. A kada je o njoj samoj reč, scena u kojoj baka/kraljica Meri klekne pred unuku, koja tek tada postaje potpuno svesna nove dužnosti, verovatno je najmoćniji trenutak u seriji.

Zaključak
Pride and Joy
Obično kažu kako ne možemo dobiti sve, pa je neminovnost da izostane “ili jare, ili pare” - ali, uložena sredstva su se ovoga puta višestruko isplatila. U jednu celinu su uklopljeni savršena produkcija, veličanstvena gluma, sjajan scenario, uzbudljive epizode. Da priča ne sklizne u patetičnu “sapunicu”, doprinelo je veće fokusiranje na društveno-politički aspekt vladavine, pa je tako uravnotežen prikaz Elizabetinog života kao vladara i kao supruge/kćerke/sestre/majke. Jedno od većih iznenađenja su Vindzori predstavljeni  iz novog (ljudskijeg) ugla, vrlo dostojanstveno i dopadljivo. Neosporni kvalitet prati i poduhvat dočaravanja epohe u detaljima - od garderobe i muzike, do enterijera, masovnih scena, pregleda postupnog tehnološkog razvoja (npr. telefonije). Inteligentno i uverljivo je uspostavljena konstantna napetost na relaciji ministarstvo - dvor - klubovi. Dodir (ili sudar?!) tradicije i modernosti drugo je težište priče, odmah nakon teme porodice u senci KRUNE - koja, kako zaključuje stara kraljica Meri, prilikom jedne od svojih lekcija unuci, uvek mora da pobedi. Trijumf se podrazumeva i u slučaju serije, na svim relevantnim poljima.

Vrednosna ocena: 9,50/10