среда, 29. март 2017.

Noćna mora uoči izbora

piše: Isidora Đolović

Često budna sanjam. Na taj način izbegavam košmar, takođe na javi, koji nas sve okružuje. To je, cenim, ujedno jedini način da se, koliko god privremeno, izbegne pretvaranje stvarnosti u ružan san. Poput štita ili protivotrova prizivati lepe maštarije u spoljni svet, prevoditi ih u zbilju, makar blefirati da ih živimo. U suprotnom, progutaće nas noćna mora. Takva joj je priroda, takva i namera. A ponavlja se, u obliku sličnom kakvoj gogoljevskoj sceni....


Zavrtelo se još jedno predizborno kolo, pa se vladajući kandidati posebno uspaničili da im upravljanje ne izmakne iz ruku. Odjednom se, niotkuda, pojaviše brojni, navrat-nanos isporučeni izveštaji o ulaganjima u prosvetu, nove fabrike i radna mesta, životni standard. Ma, uopšte nije u cilju kampanje, čista podudarnost! Na maminom radnom mestu, pojedine se radnice nervozno uzvrpoljile pred vlastodrščevu vikend-posetu gradu na Moravi. Uz podsećanje da “jedu Vučićev ‘leb”(pošto im je direktor upravo iz jata “naprednjaka”), danima ispiraju mozak neopredeljenima. Moja se Slavica, na svu sreću, dosetila da isključi telefon! Ni devedesetih nismo poklekli, zašto bi sada? A ucene, bogami, ništa drugačije nego za Slobovih godina.

Televizijski hit postaje reklama koja isprva liči na parodiju: nekoliko mladića za šankom komentariše krizu. Pojavljuje se Vođa, glavom i naočarima, melodramatično objasnivši nezadovoljnima kako se, iako “NEKI” tvrdoglavo pokušavaju to da mu ospore, mnogo (u)radilo. Ponavlja formulu: kilometri puta + strane investicije + otvorena poglavlja + faktor stabilnosti u regionu, koju smo, hteli ne hteli, već million puta prešli. Ovi, već pripiti, zadivljeno (ili stondirano?) blenu i refrenski podvlače svaku Vođinu sa: ”U to ime!” Očigledno je, nakon prošlogodišnjeg prepuštanja reči Buletu Gonciću, rešio da se ovoga puta dokaže kao bolji samopromoter, glumac, motivacioni govornik - i time doda još jedno umeće na listu mnogih vrlina!
Nekoliko dana kasnije, sa bonus 35 godina zakašnjenja, isti vraća Zmajevu zbirku bibliotekarki Nadi Ajkuli. Mali Joža se, kao što legenda tvrdi, igrao šapca-lapca i  trule kobile, a mali Alek je, sada znamo i to, čitao „Đuliće“ (legendarno SKZ-ovo izdanje!). Temeljno, tri ipo decenije! Hoće li neki novi Zorani, u školi iz budućnosti, učiti ovu pojedinost iz života čoveka koji ne skriva da mu je ambicija postati novi Broz, pa verovatno otuda i „simpatični“ nadimak iz detinjstva, neodoljivo nalik onom Titovom?
Paranoja dostiže vrhunac. Sa titlovima, već čuvenim poluosmehom i melodramatičnim tonom, izvinjava se gospođa Nadi što nije stigao ranije da oduži dug biblioteci - zauzet i prezauzet borbom protiv „onih“ koji su Srbiju „doveli do propasti“. Selektivna amnezija je čudo, pa se tako ni Alek ne seća šta je i s kim je to bio tokom devedesetih. Ali, zato je u „minut do 12“ našao da, za potrebe propagandnog videa, obilazi pivnice, biblioteke i fabrike, setio se čak prosvete i nauke. O zloupotrebi funkcije premijera - kojom se uveliko služi u svrhe svoje kandidature za prvog čoveka države - ne vredi ni počinjati. Kampanja je agresivna i mada očito cilja na birače kojima promišljanje nije jača strana, a možda ih mnogo i ne zanima (iz ko zna kakvih razloga), statističke prognoze mu daju najveće šanse u prvom krugu. Sve to uprkos više nego očiglednim „postignućima“ i ovako sramotnoj, priglupoj, po zdrav razum uvredljivoj nametljivosti ličnosti Vođe.

Prenem se i shvatim: nema spasonosnog buđenja. Ovo se dešava.

Bliže nam se još jedni izbori, ovoga puta predsednički. Do sada sam u kolumnama pisala i na sav glas se, u prazno, vajkala na kolektivnu infantilnost sunarodnika. Godine prolaze, a ti tekstovi ne gube na aktuelnosti, pa ne osećam potrebu da pišem nove, ništa mnogo drugačije ne bih ni imala da dodam. Bacite pogled i procenite sami. Jedno je jasno: ukoliko se nekome ovaj raskol između Čika Diplome i Onoga-čije-se-ime-ne-sme-izgovoriti čini iznenađujućim, baš kao i „kandidatura u poslednji čas“, nije dobro shvatio predstavu. Ako se i dalje opravdavamo „apolitičnošću“, neopredeljenošću i istovetnom beznadežnošću kandidata, vreme je da to prestane. Ni mene politika ne zanima, nisam stranački opredeljena niti bih ikada postala član neke partije, ali društveno sam osvešćena, informisana i mogu barem toliko da učinim, pa toga dana izađem na biračko mesto. Tek da ne bi došlo do zloupotrebe (odsustva) mog glasa. I da pokažem kako neću, ignorisanjem, dozvoliti - kamoli podržati, monomaniju i diktaturu. Koliko nam je potrebno dodatnih dokaza da smo nisko pali kao kolektiv? Zar ćemo dozvoliti da nas prave budalama još (u najmanju ruku) četiri godine? Osvestite se pred ozbiljnošću situacije.

Glasaću zbog sebe i svojih bližnjih; zbog stečenog obrazovanja u koje sam uložila godine vrednog rada, da bi skoro jednako dugo slušala kako sam „preškolovana“ i tim pre „nepotrebna“. Zbog roditelja kojima su nepravedno smanjili plate i obezvredili minuli rad; zbog prijatelja kojima mladost prolazi u nezaposlenosti, jer ne žele da pristanu na uslovljavanje sticanjem stranačke knjižice. Zbog babe, koja jedva spaja kraj sa krajem, jer joj je penzija jedva dovoljna za plaćanje dažbina - a zahvaljujući baš onima za koje je, kao i većina njenih neupućenih vršnjaka, ironije li, sama glasala. Zbog gospode koju sve češće primećujem kako pretura po kontejnerima, dok se neki „sposobni“ bestidno gnezde u kancelarijama. Zbog sve brojnijih korisnika Narodne kuhinje; radnika na crno lišenih osnovnih prava. Zbog generacije koja nema uslove ni da mrdne iz rodnog mesta, pa traži izlaz i utehu u alkoholu, kocki, kladionicama, rialitijima i tihom propadanju.

Glasaću zbog paralelnog univerzuma jada i bede u kome živimo, a koji je očito svetlosnim godinama odvojen od njihovog, proklamovanog, sa nekakvim stranim investicijama i podrškom koju nam „prijateljske“ zemlje i njihove marionete pružaju, uprkos „lenjosti“ naroda. Glasaću zbog prava na dostojanstvo koja su nam oduzeta; zbog uvreda koje nam se svakodnevno nanose, umotane u egoističnu demagogiju „brižnog oca maloumnoj deci“. Zbog strašnog iskustva devedesetih, koje nas ničemu nije naučilo, a preti da se ponovi u punom očaju. 
Glasaću, naposletku, jer nema valjanog razloga ne pokazati šta mislimo o vladavini mediokriteta, koji su sa svojim kupljenim diplomama i nepotizmom zarađenim statusima „odskočili“, dok se ostalima savetuje prekvalifikacija u IT sektor ili učlanjenje u partiju. Zbog srednjeg staleža koji više ne postoji, zbog državnih praznika bez realnih razloga za slavlje, zbog mora na koje ne možemo da odemo od opterećenosti kreditima, zbog lečenja koje mnogi neće ni dočekati. Zbog urušenih ustanova kulture, pravosuđa, prosvete i zdravstva, svih temelja na kojima se od pamtiveka - barem u teoriji - zasniva jedno zdravo, normalno društvo. Zbog MORALNE OBAVEZE da ne trpim ono što mi razum i logika demaskiraju kao farsu. I zbog svih koji nemaju hrabrosti da, umesto sakupljanja fiskalnih računa za fantomsku nagradnu igru, izađu da se razRAČUNAju sa budućnošću koja nam je uskraćena.

Naša savest i društvena svest još jednom su na probi - shvatimo to veoma ozbiljno. Iako dolaze odmah iza prvog aprila, sa izborima se ovoga puta ne treba šaliti.