недеља, 25. фебруар 2018.

„Nemanjići“(2018), istorijski promašaj

komentariše: Isidora Đolović

Ko je Srbin i srpskoga roda
i od srpske krvi i kolena,
a pokudi dične “Nemanjiće”-
Od ruke mu ništa ne rodilo:
ni u polju bjelica pšenica,
ni u brdu vinova lozica!
Pa, ipak, počelo je, kao i većina srpskih snova, sa silnim poletom i još većim očekivanjima. Najava snimanja igrane serije o dinastiji koja je najduže vladala srpskom državom, lozi ktitora, zakonodavaca, arhiepiskopa, svetaca, ali i kontroverznih ličnosti, sa izvora o njihovim životima danas neraskidivo spojenih uz mitove, izazvala je opravdano oduševljenje. Bili smo ushićeni što, napokon, dobijamo domaću verziju svetski odavno popularnih, romantizovanih istorijsko-političkih drama o porodicama na vlasti, dokaz da nisu jedino Tjudorovi i Stjuarti, Romanovi, Medičijevi i Bordžije, Habzburzi i otomanski sultani, ono zanimljivo što evropska istorija može da ponudi za pouku i zabavu. Srpski srednji vek obiluje pričama i ličnostima čija živopisnost prevazilazi najbolju fikciju: od odbeglog Rastka, preko raspusnog kralja Milutina i zlosrećnog mu sina, Stefana Dečanskog, do cara Dušana Silnog; od francuske snahe Jelene Anžujske do maloletne Vizantinke, princeze Simonide; od činjenica do preuveličane legende. Za razliku od suseda, dobro su primetili mnogi, mi nemamo potrebe za izmišljanjem vladara i domaštavanjem hronika. Obilje materijala samo je čekalo na adekvatnu obradu, naročito imajući u vidu da su poslednja filmska ostvarenja na temu naše istorije pre ropstva pod Turcima, snimana još u vreme SFRJ. Ispostaviće se kako su upravo te stare, dobre kostimirane drame (poput „Banović Strahinje“ Vatroslava Mimice, „Boja na Kosovu“ Zdravka Šotre ili niza televizijskih serija o devetnaestovekovnim, prelomnim događajima iz nacionalne prošlosti) ostale u svakom pogledu nedostižan obrazac. „Nemanjići: Rađanje kraljevine“, dugo očekivana priča iz života rodonačelnika slavne porodice, unapred smelo nazivana srpskom Igrom prestola, zaista nas je iznenadila i zaprepastila – ali, neprijatno. Sa tim razočaranjem, zakoračili smo u novu godinu.

субота, 17. фебруар 2018.

Subota sa knjigom: Ekranizacije – „Misery“ (1990)

piše: Isidora Đolović

Možda je Elena Ferante, o čijem sam romanu „Moja genijalna prijateljica“ pisala prošle subote, upravo „Mizeri“ Stivena Kinga (prvo izdanje objavljeno je 1987.), između ostalog, imala u vidu kada se odlučila da na književnu scenu zakorači pod velom anonimnosti. Kako omiljeni autori pišu, zašto, čime inspirisani i, možda najvažnije, za koga? Koliko god se trudili da istaknu značaj stvaranja književnog dela kao ličnog, iz dubina najsubjektivnijih težnji poteklog čina, pisci naposletku moraju priznati i to da je svest o recipijentu napisanog uvek, tu negde, prisutna tokom rada. Pošto delo nastane, „otkida“ se od svog tvorca i, na mnogo načina, prestaje da bude (samo) njegovo vlasništvo. Veza između čitaoca i knjige (a preko nje i pisca), taj čud(es)ni odnos, zapravo predstavlja, možda i suštinski, sastojak tajne postojanja, značenja, funkcije i prirode dela. Posebno je komplikovan u slučaju kada ličnost autora postane gotovo podjednako intrigantna, podstičući kod publike nadu u jednako pravo na svojatanje osobe iza, već prisvojenog, kolektivnog vlasništva u vidu knjige. Tada počinjemo da ga volimo ili mrzimo, obožavamo ili kudimo, pokušavamo da utičemo na dinamiku rada, sugerišemo, iščekujemo, kritikujemo, vršimo pritisak...Jer, stavljanjem potpisa na završeni rukopis, pisac se – otisnuvši knjigu u talase uzburkanog okeana glasova javnog mnjenja – u izvesnom smislu i velikoj meri, sam takođe pustio na pučinu. Od mišljenja i vrednovanja kojima bude dočekan, zavisi da li će potonuti ili pobedonosno doplivati na obalu velikana.
Čuveni Kingov roman nije običan, čak ni tek još jedan u nizu krvavih horora/psiho-trilera, budući da na razne načine odstupa od zadatih merila žanra. Jedan od važnijih razloga predstavlja odabir teme, koja tretira stvaralački čin, njegovo neposredno trajanje, posledice, (doduše, u ekstremnom obliku) famoznu, uvek nepredvidivu interakciju između pisca i čitaoca. I to ne bilo kakvog, nego „najvećeg obožavaoca“, koji je uz to prikriveni zločinac i psihopata! Može li zanimljivije od toga?

субота, 10. фебруар 2018.

Subota sa knjigom: „Moja genijalna prijateljica“

piše: Isidora Đolović

Odavno se književna (i ne samo ova) javnost nije toliko zainteresovala za neki roman, kao što je u proteklih par godina slučaj sa „Mojom genijalnom prijateljicom“ (Booka, 2016; original: L'amica geniale, 2011). Prvi deo Napuljske tetralogije predstavlja svojevrsni fenomen savremenog literarnog stvaralaštva – barem sudeći po količini prašine koja se oko njega podigla. Sve je tu upitno i izazovno: od zagonetnog identiteta pisca, preko, po ocenama jednog dela kritike, briljantnog stila, a prema drugima „preizvikanog ostvarenja“, do proglašavanja četvoroknjižja „modernim klasikom“ i savremenim pandanom najvećim svetskim romanima, posle dužeg vremena. Kada se sve sabere, knjigama autorke (?) pod pseudonimom Elena Ferante napravljena je fantastična reklama. Između ostalog, sama činjenica da je u vremenu medijskog sveprisustva, društvenih mreža, gotovo apsolutnog nadzora i eksponiranja privatnosti pojedinca, nekome uspelo da sve to zaobiđe, a ipak objavi internacionalni bestseler, dovoljna je da zaintrigira i podseti na slučajeve od pre nekoliko vekova, kada su mnogi stvaraoci na sličan način „proturali“ svoja pisana čeda pred publiku i (neblagonaklonu) javnost. Ne moram ni spominjati pomamu koja je nastala u gradskoj biblioteci, pa se „Prijateljica“ duže od godine teško može „uloviti“ na pozajmnom odeljenju. I dok se nedavno u prodaji uveliko našao treći deo (“Oni koji odlaze i oni koji ostaju”), podstaknuta ličnom radoznalošću i oprečnim utiscima koleginica, napokon sam se i sama upoznala sa famoznom knjigom. A lično iskustvo je, ipak, najpouzdaniji put do formiranja stava, kamoli njegovog iznošenja. Šta sam pronašla?

субота, 3. фебруар 2018.

Subota sa knjigom: „Podzemna železnica“

piše: Isidora Đolović

U vremenu (prividnih) sloboda i velikih, osetljivih pojmova kojima se mnogi neštedimice, pa i neumesno, razbacuju, R-word (“reč na R”) još uvek je, ipak, neprocenjiva: RASIZAM. Ili možda njegov nezvanični sinonim: ROBOVLASNIŠTVO. Koliko god pazili, uvek postoji opasnost da dirnemo u vekovne rane pripadnika zlostavljanog roda, a možda smo i sami potomci nekada prokazanih, pa nejednakost često osetimo na sopstvenoj koži. Eto još jedne potencijalno opasne reči: KOŽA. Lako je pomisliti da, u XXI veku i na ovom stupnju razvoja, barem za uskogrude, predrasudama zatrovane misli nema mesta, te da smo ih odavno prevazišli. Stvarnost to, ipak, često opovrgava i koliko god delovalo da mnogi čak zloupotrebljavaju (ostatke) ugroženosti, ne znači da ona nije još uvek tu, pritajena i podmukla.
Književnost, kada je vredna svog imena, predstavlja jedno od najubojitijih, a ipak najdostojanstvenijih oružja istine. Progovarajući o njoj, pisci čak i najproblematičniju temu znaju da iznesu na pravi, podnošljiv, ali efektan način. Baveći se, na početku spomenutim, rasnim predrasudama i podelama, knjiga „Podzemna železnica“ (Laguna, 2017; orig. The Underground railroad) Kolsona Vajtheda, ovenčana je Pulicerovom, američkom Nacionalnom književnom, kao i „Goodreads choice“ nagradom za najbolji istorijski roman. Uz to, delo je podržano od strane slavne voditeljke Opre Vinfri, što takođe nije mala stvar i govori o određenom stepenu društvenog aktivizma koji se tim putem nenametljivo ostvaruje.